Dodir prirode Home Webshop Časopis Pitanja i odgovori Vijesti Arhiva

Staroštajerska kokoš - pasmina s tradicijom

Stranice u tiskanom izdanju: 1
Zanimanje i ljubav štajerskih seljaka za uzgojem peradi, kao i specifično alpsko raslinje (različite trave i drugo zeljasto bilje) koje raste na tlu bogatom različitim mineralima, doveli su do stvaranja jednog posebnog lokalnog tipa kokoši. Tako se već davne 1352. spominju štajerski kopuni, koji su bili na jelovniku samostana Kod nebeskih vrtlarica na Dunavu. Jedna kronika iz 1798. govori da su ti kopuni, ukusna mesa, postizali težinu od 7 do 9 funti. Poslije su kao “Steinhendl” ili “Backhendl” (kokica za pečenje) stigli čak do Berlina, Rima i Bukurešta.
Razvojem industrije, povećavala se i potražnja za mesom peradi u velikim gradskim središtima, što je pogodovalo razvoju peradarstva kao značajne gospodarske djelatnosti štajerskih zemljoposjednika i seoskih kućanstava. Beč, kao važno potrošaćko središte u tom dijelu jugoistočne Europe, s godišnjom potrošnjom od 5 milijuna razne peradi, od čega je otpalo oko 4 milijuna na kokoši svih kategorija, tražio je svoje podmirenje s područja koje je moglo biti obuhvaćeno tadašnjim prometalima. Prve su željeznice prema Beču prodirale s juga, i to od Celja preko Maribora i Graza. Zbog toga se u tom području našlo mnogo gospodarstava, koja su nastojala uzgojiti što kvalitetniju perad.
Radi povećanja sposobnosti tova i ukusnog teka mesa, posegnulo se sredinom 19. stoljeća za križanjem s padovanskom pasminom težega tipa, pri čemu je tek tada stvoren današnji profil glave s kukmom. Potom su uslijedila križanja s minorkom i talijanskom kokoši, što je doduše povećalo nosivost, ali se loše odrazilo na kakvoću mesa. Dalja križanja s inozemnim uvezenim pasminama, osobito teškoga azijskog tipa (kokinkina, langšan, brahma), dovela su do gotovo posvemašnjega nestanka dokazanih svojstava te pasmine. Nakon nekoliko desetljeća lutanja oko tipa i smjera uzgoja, došlo se do zaključka kako bi ponajprije trebalo utvrditi vrijednost izvorne domaće kokoši, pa tek potom poduzimati dalje mjere oko poboljšanja njezinih gospodarskih svojstava, bilo uzgojem u čistoj krvi, ili pak križanjem s plemenitijim pasminama.
Godine 1885. prvi put je sustavno opisan starinski oblik, a osnivanjem štajerskog društva prerada 1894. ona dobiva vlastiti ogledni opis pasmine (standard). Zahvaljujući dvojici entuzijasta, Emanuelu Martinyu iz Celja i Arminu Arbeiteru iz Graza, započela je potraga za starinskim oblikom te kokice po zabačenim planinskim selima u okolici Graza, Maribora, Celja, Zidanog Mosta, Fujime i Trsta. Premda je prilikom te akcije pregledano više od 500 seoskih gospodarstava, rezultati su u prvoj godini (1894.) bili ispod svih očekivanja. Tako je 1894. nađeno samo nekoliko primjeraka, 1897. broj je povećan na 13, tijekom 1898. na 24 životinje, i na koncu 1902. na 45, što je bilo dovoljno da se započne njezina obnova i oplemenjivanje putem uzgoja u srodstvu.
Ocijenite članak:

Recepti
U STAJI. Sad već planiramo koliko stoke ostavljamo tijekom zime i koliko hrane joj treba osigurati. Stoku treba štititi od vrućine i davati joj dosta hladne i čiste vode.
Pročitaj više...
Podsjetnik

Arhiva prošlih brojeva časopisa

Izdanje 15.05.2019. Izdanje 01.05.2019. Izdanje 15.04.2019. Izdanje 01.04.2019. Izdanje 15.03.2019. Izdanje 01.03.2019. Izdanje 15.02.2019. Izdanje 01.02.2019. Izdanje 15.01.2019. Izdanje 20.12.2018. Izdanje 01.12.2018. Izdanje 15.11.2018. Izdanje 01.11.2018. Izdanje 15.10.2018. Izdanje 01.10.2018. Izdanje 15.09.2018. Izdanje 01.09.2018. Izdanje 15.08.2018. Izdanje 20.07.2018. Izdanje 01.07.2018. Izdanje 15.06.2018. Izdanje 01.06.2018.
Copyright © 2011. - Gospodarski list d.d.
code: Finesa d.o.o. design:Metuzalem d.o.o.