Dodir prirode Home Webshop Časopis Pitanja i odgovori Vijesti Arhiva

Čuvanje i zaštita poljoprivrednih proizvoda na gospodarstvu

Stranice u tiskanom izdanju: 31 - 46

Osnovni cilj čuvanja poljoprivrednih proizvoda je skladištenje proizvoda bez gubitaka kakvoće i bez gubitaka kvantitete – težine. Pri tome se mora voditi računa da se troškovi čuvanja, rada i zaštitnih sredstava smanje što više. Važno je znati što se može skladištiti, na koji način treba čuvati proizvode i pritom osigurati optimalne uvjete u prostoru gdje se proizvodi čuvaju, što ovisi i o namjeni čuvanja i skladištenja, odnosno da li je sjemenska ili merkantilna roba. Zatim je važno znati i koliko dugo će trajati skladištenje tih proizvoda.

Od zrnatih proizvoda skladište se žitarice (pšenica, ječam, zob, raž, kukuruz); sjeme uljarica, korjenastog bilja (šeć. i stoč. repa); sjeme predivog bilja (konoplja, lan, pamuk), duhana. Ostali proizvodi koji se čuvaju kako bi se po potrebi mogli koristiti i kasnije su korjenasto, gomoljasto, predivo bilje, voluminozna stočna hrana, duhan i hmelj. Prostor u kojem se čuvaju poljoprivredni proizvodi mogu biti podna skladišta, podrumi, silosi, koševi za kukuruz, improvizirani, ali i specifični (trapovi, hermetička skladišta). Proizvodi se skladište uobičajeno, izravno iza berbe i žetve, ili uz određene predradnje (dodatno sušenje i dosušivanje). Za vrijeme skladištenja djelovanjem određenih čimbenika mijenjaju se biokemijski, fizikalni i kemijski procesi. Poljoprivredni proizvodi tijekom čuvanja podliježu napadu mikroorganizama, insekata, bolesti, a nekada i napada ptica, glodavaca. Važnu ulogu pri uskladištenju proizvoda ima i kontrola. Ako se ne prate i ne kontroliraju uskladišteni proizvodi, može doći do proklijavanja, samozagrijavanja i napada štetnih organizama.

Čuvanje krumpira

Premda se koristi i u suhom i u zamrznutom stanju, ipak ga najčešće koristimo u svježem obliku i to tijekom cijele godine. Stoga ga je potrebno pažljivo skladištiti i čuvati od truleži ili klijanja da bi mu izgled i okus ostali nepromijenjeni.

Skladištenje krumpira

Prije skladištenja treba pregledati i odvojiti oštećene, jako prljave i zaražene gomolje. Takve gomolje najbolje je odmah koristiti. Potom se krumpir sprema u vreće ili stavlja u prostor predviđen za skladištenje. Ne smije biti poslagano više od šest vreća jedna na drugu jer bi se gomolji u donjim vrećama mogli oštetiti te oboljeti od skladišnih bolesti. U prostor predviđen za spremanje krumpira gomolji se skladište do visine od 1,5 m.

Skladišni prostor

Koliki skladišni prostor treba osigurati, ovisi ponajprije o kakvoći gomolja (sadržaju vode i/ili suhe tvari), odnosno od zapreminske mase i načina čuvanja (vreće, rinfuza, boksevi). Naime, u 1 m3 stane 650 kg (maksimum 700 kg) krumpira u rasutom stanju, što znači da za 1,0 t (1.000 kg) krumpira treba osigurati 1,54 m3 (odnosno 1,44-1,55 m3) skladišnog prostora. Tona krumpira u boksevima zauzima bitno veći prostor (ali pruža najbolje uvjete) u usporedbi s istom količinom krumpira, koji se skladišti rasut. U 1,0 m3 skladišnog prostora stane prosječno 400 kg krumpira, koji se skladišti u boksevima. Tijekom čuvanja dolazi do gubitaka u težini i kakvoći krumpira. Osnovni gubici nastaju zbog isparavanja vode preko pokožice (transpiracija) i uslijed disanja (respiracija). Krumpir vađen u jesen ima gubitke u prvom mjesecu skladištenja oko 2-3 %, a u sljedeća 4 mjeseca 0,5-0,8 %. Gubici se poslije značajno povećavaju osobito u proljeće i u vrijeme klijanja. Gubitke mogu prouzročiti i mnoge specifične bolesti čiji se razvoj intenzivira za vrijeme čuvanja.

Čuvanje i skladištenje povrća

 

Iako je s nutritivnog stanovišta najuputnije koristiti svježe, neposredno ubrano povrće, zbog sezonskog karaktera proizvodnje nekad ga je takvog nemoguće imati pa su razvijeni različiti načini njegovog čuvanja i prerade. Tehnološkim procesom prerade značajnije se zadire u jestivi dio povrća i ono u potpunosti gubi daljnju životosposobnost. Čuvanjem i skladištenjem povrća u njemu se dijelom nastavljaju procesi koji su se odvijali i kada je povrće raslo. Naime, tijekom rasta i razvoja svih biljaka pa tako i povrća procesom fotosinteze stvaraju se asimilati koje biljke akumuliraju u svojim dijelovima, a procesom disanja dio njih se razgrađuje. Nakon berbe i tijekom skladištenja prestaju procesi fotosinteze, ali se disanje nastavlja. O intenzitetu disanja ovise promjene koje se očituju na uskladištenom povrću u vidu smanjenja težine, gubitka čvrstoće, promjene okusa, mirisa i drugih organoleptičkih svojstava.

 

Berba i priprema za skladištenje

Berbu odnosno vađenje povrća namijenjenog skladištenju treba obaviti u vrijeme njegove potpune tehnološke zrelosti tj. kada je postiglo punu razvijenost dijelova biljke zbog kojih se uzgaja, oblik i veličinu karakterističnu za uzgajanu sortu odnosno hibrid te kada mu je sadržaj suhe tvari najveći. Povrće namijenjeno skladištenju potrebno je brati odnosno vaditi onda kada je tlo umjereno prosušeno, a nadzemni dijelovi biljaka nisu rosni. Nakon berbe, a prije skladištenja neko
od povrća kao što je luk ili češnjak potrebno je prirodno dosušiti na polju ili u natkrivenim prostorima. Korjenastom povrću potrebno je odstraniti lisnu masu i nakratko ga prosušiti samo da se na korijenu posuši zaostala zemlja, a nikako prati prije skladištenja.

 

Čuvanje i skladištenje povrća u kućanstvu

Za čuvanje povrća u kućanstvu potrebno je imati adekvatan prostor. Najčešće su to podrumi, ali za istu namjenu mogu poslužiti i druge prostorije u kojima je moguće postići odgovarajuće uvjete. Prije skladištenja prostor u domaćinstvu namijenjen čuvanju povrća potrebno je temeljito očistiti i po mogućnosti ga s unutarnje strane izolirati polistirenskim pločama kako bi se mogla postići što bolja regulacija temperature. Svakako treba izbjegavati prostorije kroz koje prolaze cijevi za grijanje i one koje nemaju otvore u vidu prozorčića ili ugrađenog ventilacijskog sustava. Tijekom skladištenja potrebno je pokušati osigurati što povoljnije uvjete, a koji se odnose na temperaturu, vlagu zraka i svjetlost. 

 

Regulacija temperature

Iako je regulacija prirodne temperature u skladišnim prostorima koji nemaju mogućnost dodatnog
hlađenja dosta teška, uz određene manje zahvate u skladišnom ju je prostoru barem djelomično moguće regulirati. Prije svega, da bi se moglo upravljati temperaturom potrebno ju je redovito mjeriti. Poželjno je imati dva termometra od kojih se jedan postavlja izvan prostorije, a drugi
u prostor u kojem se povrće čuva. Kad je vanjska temperatura niža i povoljnija za čuvanje povrća, što je najčešće rano izjutra, otvaranjem prozora ili ventilacijskih otvora omogućuje se uvođenje hladnijeg zraka u skladišni prostor uz istovremeno prozračivanje kojim iz skladišnog prostora izlaze nepoželjni mirisi i plinovi kao što je etilen. Kako je hladniji zrak teži, sustavom ventilacijskih otvora i cijevi poželjno ga je usmjeriti na dno skladišnog prostora, dok se topliji zrak diže i sam izlazi iz skladišta. Kad se vanjska temperatura snizi do razine koja bi mogla oštetiti uskladišteno povrće, ventilacijski se otvori zatvaraju, a provjetravanje se provodi samo nakratko.

Vlažnost zraka

Uz temperaturu za uspješnost čuvanja povrća izuzetno je važna i vlažnost zraka skladišnog prostora. Ako je zrak presuh, brže dolazi do sušenja površinskog sloja uskladištenog povrća i njegove smežuranosti, dok je pak kod previsoke vlage veća opasnost od razvoja biljnih bolesti. Za većinu vrsta povrća koje se skladišti optimalna relativna vlaga zraka je 90 – 95%, jedino je za
skladištenje lukovičastog povrća ona manja i iznosi 65 – 70%. Za mjerenje vlage u skladišnom je prostoru poželjno imati vlagomjer i po potrebi intervenirati. Sadržaj vlage u zraku moguće je povećati tako da se u skladišni prostor postave plitke posude s vodom, da se po podu prostru
navlažene jutene vreće, odnosno jednostavno da se povremeno navlaži sam pod. Visoka zračna vlaga u skladišnom se prostoru može sniziti redovitim prozračivanjem.

Povrće u hladnjacama i kontroliranoj atmosferi

Za razliku od priručnih skladišta u kojima se uglavnom čuva povrće za vlastite potrebe, a na kraće vrijeme i u manjim količinama za tržište, u komercijalnoj proizvodnji veće se količine povrća skladište u hladnjačama. Hladnjače su posebno konstruirana skladišta s mogućnošću kontrole
temperature, vlage i cirkulacije zraka, a moderne i sastava zraka. Izgrađuju se od izolacijskih panela u vidu komora u kojima se pojedinačno mogu održavati željeni uvjeti. U svakoj se komori čuva samo jedna vrsta povrća ili nekoliko njih ako imaju iste uvjete skladištenja.

Sušenje i skladištenje kukuruza


O krajnjoj namjeni usjeva kukuruza ovisit će i vrijeme i način berbe. Nakon berbe, uzgajivač ima nekoliko opcija, može kukuruz prodati odmah ili ga uskladištiti na svom gospodarstvu ili negdje drugdje. Može ga čuvati kao hranu za svoje životinje, ili, dok ga ne proda, za veću tržišnu cijenu. Mala gospodarstva kukuruz siju uglavnom kao izvor kvalitetne stočne hrane, manje za prehranu ljudi. Gotovo cijela biljka kukuruza je iskoristiva: oklasak, klip, stabljika, list. Od polja do skladišta
Kukuruz se može brati za suho zrno kad se vlaga zrna spusti ispod 30%. Može se brati u zrnu i u klipu. Sjemenski usjevi se beru isključivo u klipu, jer je jako bitno očuvati kvalitetu sjemena, tj. svesti na najmanju moguću mjeru pojavu oštećenja i ruptura u zrnu. Kukuruz se u stočarstvu koristi za proizvodnju silaže pa se može brati u tu svrhu u vlažnom zrnu ili klipu sa oko 30-40% vlage zrna, ili se bere cijela biljka za silažu kad zrno sadrži oko 30-35% vlage. U merkantilnoj proizvodnji prinosi mogu biti od 7 do 15 pa i više t/ha, ovisno o agrotehnici, odabranom hibridu, podneblju, itd. U sjemenskoj proizvodnji su prinosi dvostruko do trostruko niži. Prinos kukuruza za silažnu masu može se kretati do 80 t/ha. Manje površine kukuruza i osjetljivi sjemenski usjevi beru se ručno, no danas se uglavnom većina usjeva kukuruza bere strojno, tj. kombajnima.

Sušenje

Manje količine kukuruza i merkantilni kukuruz koji se bere s nižim vlagama za upotrebu u domaćinstvima se može sušiti uglavnom na prirodan način u raznim prozračnim objektima. Veće količine kukuruza koje se beru s većim sadržajem vlage, te sjemenski kukuruz, moraju se sušiti u namjenskim sušarama različitih kapaciteta i konstrukcija. Svaki sustav za sušenje koristi različite
izvore topline za sušenje, najčešće plin ili kruta goriva. U sjemenarstvu je bitna vlaga sušenja zrna zbog dobrog vigora i klijavosti, te dugotrajnog čuvanja zrna. U industrijskoj proizvodnji vlaga
osušenog zrna je jako bitna za kvalitetu konačnog proizvoda. Najsigurnije metode mjerenja vlage su one koje se koriste u laboratorijima, na temelju određivanja težine zrna, i one se koriste najčešće u istraživanjima. Zatim postoje razni uređaji za mjerenje vlage koji su stacionarni ili
prenosivi i također su vrlo praktični. Ako nemamo ni jednu od ovih mogućnosti, što je i najčešći slučaj na našim malim gospodarstvima i domaćinstvima, vlaga se određuje "otprilike", ručnim krunjenjem zrna, lomljenjem okrunjenog oklaska i probom pritiska ili lomljenja zrna.

 

Skladištenje kukuruza

Kukuruz se može polagano prirodno dosušivati u klipu do prihvatljive vlage, no u sjemenskoj
proizvodnji i za potrebe industrije, kukuruz se nakon sušenja dalje čisti, ili ako je potrebno dorađuje, frakcionira, tretira, itd., ovisno o namjeni, te se otprema na preradu, mljevenje ili na čuvanje u skladišta. Ako se u skladištima čuva u zrnu, vrlo je bitno da se zrno očisti i da se
pravilno skladišti, u smislu prikladne ambalaže u kojoj se čuva, izolaciji skladišnog prostora, temperaturi, vlazi, itd. Što je manji utjecaj okolinskih čimbenika na zrno, to je kvaliteta i dugovječnost uskladištenog materijala veća. Bitni su higijenski uvjeti pri čuvanju kukuruza u
raznim objektima, poglavito kad je riječ o glodavcima, kukcima i gljivicama, te je potrebno osigurati što povoljnije uvjete da se izbjegne napad štetnika, ili izvršiti potreban tretman
ukoliko je do napada došlo.

 

Zaštita uskladištenih proizvoda

Skladišta poljoprivrednih proizvoda privlače mnoge štetnike životinjskog podrijetla, najviše kukce, zatim grinje i glodavce. Zbog velike količine hrane i povoljnih uvjeta (temperatura, vlaga) često može doći do bolesti i prenamnožavanja štetnih kukaca. Tako i najmanja zaraza može za kratko vrijeme prerasti u masovni napad.

Štetni kukci u skladištima

Sve veće količine uskladištenih namirnica i novi tehnološki procesi proizvodnje (kombajniranje) doveli su do povećanja štetnosti štetnika na uskladištenim proizvodima. Načini čuvanja poljoprivredne robe nisu se značajno promijenili, a ulaganja u skladišta su ostala na niskoj razini. Na poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima, kao i kod nekih pravnih osoba mala su ulaganja u skladišne kapacitete, osobito je problem ako se ne vodi briga o higijeni skladišnog prostora.

 

Štetni kornjaši

Žišci mahunarki ili sjemenari napadaju zrnje biljaka iz porodice mahunarki. Najčešće zarazu izvrše
na polju i većina ih se ne može razmnožavati u skladištu. U prave štetnike u skladištima ubraja se
grahov žižak (Acanthoscelides obtectus, Say). U početku je u nas bio samo štetnik u skladištu, a danas napada i grah na polju, bob, leću i grašak. Jaja odlaže na zrna graha na polju ili u skladištu. Ličinke se ubušuju u zrno koje mogu u potpunosti izjesti. U nezagrijanim skladištima razvija 3 do 4 generacije godišnje, u grijanima se razmnožava cijele godine. Zaraženo sjeme nije preporučljivo
za sjetvu, jer se na taj način štetnik prenosi u polje gdje se opet razmnožava, pa ga je najbolje uništiti. U skladištima se suzbija tako da se prije skladištenja zidovi poprskaju sredstvima dozvoljenim za primjenu u skladištima namirnica.

Hrđasti žitari

Nekada u narodu poznatiji kao lemofleusi, ubrajaju se u najraširenije sekundarne štetnike u nas.
Vrlo su mali, do 2 mm, crvenosmeđe boje. Gotovo da nema poljoprivrednih proizvoda koje ne
napadaju. Po brojnosti u nekim skladištima dolaze odmah iza žižaka. Pri masovnoj pojavi često se u 1 kg uzorka nađe od 10 do čak 1000 štetnika. Ličinke se ubušuju u oštećena zrna. Samo u povoljnim uvjetima mogu napasti i neoštećeno zrno. Kod nas imaju dvije generacije godišnje. Mogu jako onečistiti uskladištene proizvode. Obično se javljaju uz primarne štetnike poput
žižaka, no često je njihova štetnost prikrivena štetnošću koju uzrokuju primarni štetnici.

Surinamski brašnari

Rašireni sekundarni štetnici. Na nadvratnom štitu vidljivi su im zupci sa svake strane, duljina tijela im je oko 2 mm, smeđe su boje. Vrsta: O. surinamensis više se nalazi na žitaricama, na kojima se i prenosi, dok je O. mercator važniji štetnik uljarica, osobito suncokreta. Termofilne su vrste, svaki razvoj im prestaje ispod 17,5 °C, što je važno za suzbijanje. Imaju, ovisno o temperaturama
u skladištu, od dvije pa do četiri generacije godišnje, rjeđe šest.

Štetni leptiri

Žitni moljac napada najčešće kukuruz, vrlo rado pšenicu, ječam, rižu, proso i sjeme mahunarki. Kod nas je jako proširen na kukuruzu u koševima. Specifičan je po tome što svoj razvoj započinje
u polju, a unosom zaražene robe u skladište nastavlja razvoj i oštećivanje zrna. Smatra se jednim od najopasnijih štetnika uskladištenih žitarica. Leptir je žućkaste boje, oba para krila su uska i raspona do 2 cm. Gusjenice se ubušuju u zrno i kada ga izjedu prijeđu u drugo zrno. Za razliku od ostalih moljaca gusjenice žive unutar zrna. U jednom zrnu kukuruza mogu završiti razvoj dvije ili čak tri gusjenice i razviti se u leptire, a u zrnu pšenice ili ječma samo jedna. Poput žižaka ostavljaju prepoznatljive rupice na zrnima. Kod nas razvija 2 do 4 generacije godišnje. Moljci napadaju samo površinski sloj žitarica u skladištu, do dubine oko 30 cm. Stupanj napada ocjenjuje se prosijavanjem uzorka radi utvrđivanja broja leptira i sekcijom zrna radi utvrđivanja broja gusjenica. Slabim napadom smatra se 1 do 2 gusjenice, a vrlo jakim više od 20 gusjenica u 1 kg uzorka.

Mjere zaštite

 

Ukupna šteta koju poljoprivrednim proizvodima u skladištima nanose razni štetnici procjenjuje se na 10% vrijednosti tih proizvoda. Štetnici oštećuju proizvode smanjujući njihovu težinu, a budući da se hrane određenim dijelovima, smanjuju i kvalitetu. U skladištima poljoprivrednih proizvoda vladaju vrlo povoljni uvjeti za život i razmnožavanje štetnika.

 

Preventivne mjere

Skladišta moraju omogućavati što efikasniju i ekonomičniju zaštitu poljoprivrednih proizvoda koji se čuvaju u njima. U njih treba biti onemogućen ili barem otežan prodor štetnika (mreže na prozorima i otvorima). Zidovi objekta moraju biti glatki i bez pukotina, da bi se na njima zadržavalo
što manje prašine i štetnika te se trebaju redovito čistiti. Za pravovremeno i uspješno suzbijanje štetnika preporučeno je pregledavati (jedanput mjesečno) uskladištene proizvode, čime se
utvrđuje kretanje štetnika, razvojni oblici i brojnost štetnika. Vrlo je učinkovito postavljanje feromonskih lovnih mamaca za pojedine vrste kukaca.

 

Fizikalne i mehaničke

 

Najstarije su mjere suzbijanja gdje je osnovno proizvod držati suhim i hladnim. Fizikalnim mjerama smatra se primjena niske i visoke temperature, te korištenje inertnih prašiva. Niske temperature 5 – 15 °C u uskladištenim proizvodima onemogućit će rast i razvoj kukaca, a također i grinja i mikroorganizama. Na takvim temperaturama disanje je minimalno te se zaustavljaju svi negativni biološki čimbenici za gubitak kakvoće i količine. Niske temperature se postižu upuhivanjem hladnog zraka niske relativne vlažnosti (aktivna ventilacija) prijenosnim uređajima ili ventiliranjem vanjskim hladnim zrakom (2 – 10 °C) za vrijeme zimskih mjeseci. Jedna od vrlo učinkovitih fizikalnih mjera je primjena inertnih prašiva (glina, pijesak, zemlja, dijatomejska zemlja). Prašiva kod kukaca uzrokuju oštećenje kutikule kože, dolazi do desikacije (gubitka vode iz organizma), nakon čega oni ugibaju. U Hrvatskoj postoji inertno prašivo komercijalnog imena Protect – IT. Sastoji se od 90% dijatomejske zemlje i 10% silicijeve kiseline. Tretirati se treba samo zrnje s manje od 14,5% vlage, jer se na vlažnijem zrnu učinak smanjuje. Ima dozvolu za izravno tretiranje (zaprašivanje) svih vrsta zrnatih biljnih proizvoda u dozi od 100-1000 g/t robe i za tretiranje površina u skladištu zaprašivanjem u dozi od 500 g/100 m2 ili prskanjem u dozi od 750 g/100 m2. Protect it nije razvrstan u otrove i nema karence za upotrebu.

Biološke mjere suzbijanja

Biološkim mjerama suzbijanja smatra se uporaba bioloških insekticida gdje se štetna populacija u skladištima suzbija parazitima, predatorima ili mikroorganizmima koji uzrokuju bolesti. To je živi materijal koji je mnogo osjetljiviji od klasičnih insekticida te je za njihovu uporabu potrebna praksa i iskustvo za izvođače koji provode biološke mjere suzbijanja. U parazite skladišnih kukaca pripadaju osice opnokrilaca čije ženke napadaju jajašca, ličinke i kukuljice različitih vrsta domaćina. Patogeni štetnih kukaca su bakterije, virusi, gljivice, protozoe i nematode. Utvrđeno je također da i grinje mogu biti predatori kukaca. Od bakterija mogu se koristiti spore Bacillus thuringiensis, najčešće protiv moljaca i malog broja vrsta kornjaša.

Kemijske mjere suzbijanja

Kemijske mjere suzbijanja štetnika u skladištima su još uvijek, pored svih ostalih mjera, najučinkovitije. U skladištima, silosima, tvornicama stočne hrane smiju se koristiti samo određeni insekticidi na propisani način. Prednost treba dati njihovoj preventivnoj primjeni, tj. sprječavanju u početku ili proširenju, a ne u svrhu suzbijanja zaraze. Tretirati se mogu prazna skladišta ili se roba
može tretirati preventivno, pri unosu u skladišta ili nakon što su uočene prve zaraze. Suzbijanje štetnika u skladištima može se provoditi i fumigacijom. Fumiganti su sredstva koja djeluju u
plinovitom stanju iako kao pripravci dolaze u plinovitom i čvrstom obliku. Zbog njihove velike otrovnosti i specifičnog načina primjene, s njima može raditi samo osposobljeno i ovlašteno stručno osoblje. Neka su sredstva svrstana u 1. skupinu otrova. Opasno je, a može biti jako
štetno za ljude, ako bi se fumigacija provodila bez stručnog nadzora.

Bolesti uskladištenih proizvoda

 

Korjenasto povrće
Uzročnici gubitaka korjenastog povrća tijekom skladištenja su najčešće gljivične bolesti Botrytis cinerea – siva plijesan na korijenu mrkve i peršina, Sclerotinia sclerotiorum i S. minor ili S. rolfsii – bijela trulež korijena mrkve i peršina, Alternaria radicina (Stemphylium radicicinum) – crna trulež korijena mrkve i peršina i bakterioza Erwinia carotovora, uzročnik bakterijske truleži korijena mrkve. Sve ove bolesti prenose se korijenom iz polja u trap, a mjesta mehaničkih oštećenja ulazna su vrata gljivica. Danas u zemljama umjerenog pojasa nakon berbe korjenasto se povrće pere da se ukloni zemlja i vrlo često potapa u neki od pripravaka fungicida. Pakira se u vreće ili u
drvene sandučiće i drži u hladnjači. Siva plijesan Uzročnik sive plijesni gljivica B. cinerea napada korijenje mrkve i peršina, oblikujući sive vataste prevlake micelija gljive. One su gotovo odvojene od tkiva. Ponekad se na tim mjestima razviju mali crni sklerociji. Crna trulež Kod crne truleži korijena mrkve, čiji je uzročnik gljivica A. radicina zaraza se manifestira u početku u malim površinskim ranama crne boje, koje najčešće zahvaćaju vršni dio ispod vrata korijena, no s porastom zaraze ove rane mogu zahvatiti veće površine korijena. Zaraženo tkivo jasno je ograničeno od zdravog. Bakterijska trulež Bakterioza E. carotovora izaziva bakterijsku trulež na svim dijelovima korijena mrkve, ali najčešće zahvaća krunu – vršni dio korijena. Zaraženo tkivo smeđaste je boje, vrlo mekano i sluzavo i jasno ograničeno od zdravog tkiva. Bakterija uzročnik
bakterijske truleži korijena ne razvija se na temperaturama ispod 5 °C. Suzbijanje se sastoji od preventivnih mjera poput dovoljno širokog plodoreda, uništavanja oboljelih biljaka, što manjeg oštećivanja korijena pri berbi, uništavanja zaražene mrkve prije transporta i uskladištenja i skladištenja u dobro zračena skladišta.

Zaštita od glodavaca

 

Odmah nakon žetve, netom uskladišteni poljoprivredni proizvodi postaju magnetom za štakore i miševe. Oni tada napuštaju polja i sele se oko skladišta i silosa. Za razliku od štakora koji žive u nastambama izvan skladišta u koja se dolaze hraniti, miševi zasnivaju svoje kolonije unutar zgrada u kojima se hrane. Iako su odgovorni za oko 25% požara na farmama, koji su posljedica nagrizanja električnih instalacija, ili za probleme pri opskrbi i transportu vode ili plina, glavni problem čine kontaminirajući uskladištene proizvode. Svaki štakor proizvede oko 15 000 „granulica“ izmeta i šest litara urina godišnje, dok miševi proizvedu oko 30 000 „granulica“ izmeta i oko jednu litru urina godišnje. Prenose niz bakterijskih bolesti kriptosporidiozu, toksoplazmozu, leptospirozu, brucelozu i salmonelozu, ali i druge bolesti prenošenjem gljivica, praživotinja, parazitskih nematoda i sl. Sprječavanje kontaminacije hrane i sigurnost hrane, uz sprječavanje oštećenja uskladištene robe, od bitne su važnosti. Važno je prisjetiti se da jedan štakor godišnje može pojesti oko 18-25 kg hrane. Ta količina može biti i veća ako se radi o odraslim jedinkama koje teže 600-800 g. Miš pojede oko 1,8-3,5 kg hrane godišnje.

Ocijenite članak:

Recepti
U STAJI. Sad već planiramo koliko stoke ostavljamo tijekom zime i koliko hrane joj treba osigurati. Stoku treba štititi od vrućine i davati joj dosta hladne i čiste vode.
Pročitaj više...
Podsjetnik

Arhiva prošlih brojeva časopisa

Izdanje 15.05.2019. Izdanje 01.05.2019. Izdanje 15.04.2019. Izdanje 01.04.2019. Izdanje 15.03.2019. Izdanje 01.03.2019. Izdanje 15.02.2019. Izdanje 01.02.2019. Izdanje 15.01.2019. Izdanje 20.12.2018. Izdanje 01.12.2018. Izdanje 15.11.2018. Izdanje 01.11.2018. Izdanje 15.10.2018. Izdanje 01.10.2018. Izdanje 15.09.2018. Izdanje 01.09.2018. Izdanje 15.08.2018. Izdanje 20.07.2018. Izdanje 01.07.2018. Izdanje 15.06.2018. Izdanje 01.06.2018.
Copyright © 2011. - Gospodarski list d.d.
code: Finesa d.o.o. design:Metuzalem d.o.o.