Dodir prirode Home Webshop Časopis Pitanja i odgovori Vijesti Arhiva

Proizvodnja u staklenicima i plastenicima

Stranice u tiskanom izdanju: 35 - 46
Galerija
Svrha zaštićenih prostora je privremena zaštita od mraza (produžuje se razdoblje uzgoja pojedine kulture); proizvodnja sadnog materijala (presadnice povrća i cvijeća, ukorjenjivanje reznica); proizvodnja povrća i ukrasnog bilja od sjetve ili sadnje do berbe.

Podjednake rezultate u proizvodnji moguće je tijekom „prosječnih“ godina bez ekstremnih temperatura, dugih perioda visoke vlage zraka ili jakog napada bolesti i štetnika ostvariti uzgojem povrća u jednostavnim zaštićenim prostorima domaće izrade kao i u suvremeno opremljenim objektima. Takve godine su sve rjeđe, pa pri pojavi navedenih okolnosti prednost imaju zaštićeni prostori opremljeni opremom za reguliranje mikroklime, u kojima su umanjeni nepovoljni vanjski uvjeti. 

Glavna prednost primjene visoke tehnologije u zaštićenim prostorima u različitim klimatskim
regijama je osiguravanje dodatne sigurnosti i stabilnosti u proizvodnji, što u konačnici može rezultirati većom profitabilnošću u trenutnim tržišnim uvjetima. 

Za ekonomično korištenje zaštićenih prostora, izuzetno je značajna smjena vrsta tijekom cijele godine, čime se osigurava visok godišnji prinos i rentabilnost proizvodnje. 

Izbor vrste povrća i vremena proizvodnje uvjetovani su rastom zaštićenog prostora (niski tunel, visoki tunel, plastenik) i načinom grijanja (interventno zagrijavani ili grijani plastenik) te klimatskim uvjetima proizvodnog područja i mogućnosti prodaje.

Klimatski uvjeti, posebice svjetlost i temperatura, uvjetuju izbor vrste i vrijeme uzgoja. Zbog povoljnijih klimatskih uvjeta u mediteranskom području, korištenje negrijanih zaštićenih prostora se produžuje za 15 do 30 dana u jesen, odnosno, počinje isto toliko ranije u proljeće, u odnosu na kontinentalno područje. Istovremeno, raznolikost potreba tržišta za povrćem omogućuje proizvodnju kojom se optimalno koriste klimatski uvjeti proizvodnog područja. Tako se povrće s manjim potrebama za svjetlošću i toplinom uzgaja u jesensko-zimskom razdoblju, kada je najveći broj oblačnih dana, a vrste s većim potrebama uzgajaju se u proljetnom i ljetno-jesenskom razdoblju.

Prilikom izrade plana korištenja zaštićenih prostora potrebno je voditi brigu o plodoredu, koji predstavlja prostornu i vremensku izmjenu uzgajanih kultura na određenoj površini.

Između ponovljenog uzgoja na istoj površini trebalo bi proći barem 3 godine. Također, treba izbjegavati i uzgoj kultura iz iste porodice jedne za drugom. Zbog intenzivne proizvodnje (brze izmjene kultura) u zaštićenom prostoru i zahtjeva tržišta ponekad se plodoreda vrlo teško pridržavati. Česta je ponovljena sjetva ili sadnja iste kulture svake godine ili čak više puta tijekom jedne godine. Nepridržavanje plodoreda dovodi do nakupljanja specifičnih bolesti i štetnika, jednostranog korištenja hranjiva i posljedično do smanjenja količine i kvalitete prinosa.

Tipovi i namjena zaštićenih prostora

Niski tuneli (visine 40 do 60 cm, širine 50 do 100 cm) sastoje se od lučno savijenih nosača preko kojih se postavlja folija ili agrotekstil. Lukovi se postavljaju na razmak 100 cm i ukopavaju u tlo 10 do 15 cm. Niski tuneli se najčešće koriste za proizvodnju presadnica golog korijena i kao zaštita od kasnih proljetnih mrazeva kultura posađenih na otvorenome. Folija se sa sjeverne strane ukopa u tlo, a s južne pričvršćuje na površinu tla. Time je omogućeno lako podizanje folije radi prozračivanja u najtoplijem dijelu dana, kad vanjska temperatura dosegne maksimalnu za rast i razvoj uzgajane kulture. Za pridržavanje folije tijekom prozračivanja služi polipropilensko vezivo, dijagonalno napeto između lukova. Prozračivanje završava 2 do 3 sata prije zalaska sunca kako bi se sačuvalo dovoljno topline za zaštitu od nižih noćnih temperatura. 

Visoki tuneli (visine 150 do 180 cm, širine 200 do 450 cm) imaju aluminijske ili pocinčane cijevi ili profile kao lukove. Radi veće čvrstoće, lukovi postavljeni na razmak 150 cm, međusobno se na sljemenu povezuju pocinčanom žicom ili spojnicama i cijevima. Folija se napinje preko lukova i ukopava u tlo, a za prozračivanje se koriste čeone stranice. Zbog male mogućnosti prozračivanja (samo čeone stranice), visoki tuneli ne bi smjeli biti duži od 25 m. Najbolje je ako se tuneli postave barem 14 dana prije sjetve ili sadnje kako bi se tlo zagrijalo. Tunel može zaštititi biljke do -3 °C. Kulture uzgajane u tunelu zaštićene su od nepovoljnih klimatskih prilika u početnoj fazi rasta, zbog čega se skraćuje vrijeme od sjetve ili sadnje do berbe. Također, tunel štiti uzgajanu kulturu od kasnih proljetnih mrazeva. Sjetvom ili sadnjom u tunel može se produžiti period berbe u jesen. Osim toga, kulture koje ne zahtijevaju puno topline prezimljavaju u tunelu, odnosno, mogu se uzgajati kao ozime. Ozime kulture se beru prije sadnje glavnih kultura u proljeće.

Plastenici i staklenici su stalni (stabilni) zaštićeni prostori, pokriveni polimernim materijalima u obliku filmova ili ploča, odnosno, staklom. Konstrukcija ovih objekata danas je izgrađena od vruće pocinčanih čeličnih cijevi i aluminijskih profila. U odnosu na ranije korištene materijale za izradu konstrukcije (drvo, beton) prednost čelične nosive konstrukcije je u uskim profilima čime je smanjeno zasjenjivanje biljaka, lakše je održavanje, velika trajnost. Drvene nosive konstrukcije prikladne su za kućne vrtove jer ih je moguće samostalno izraditi, a još uvijek se mogu sresti u komercijalnoj upotrebi kod proizvođača u Dalmaciji i dolini Neretve. Glavni im je nedostatak laka lomljivost u slučaju obilnog snijega i nemogućnost opremanja automatikom za grijanje i prozračivanje.

Plastenici bez grijanja ili s interventnim zagrijavanjem mogu se koristiti kada vanjska temperatura nije niža od -4 do -8 °C, što omogućava sjetvu i sadnju početkom ožujka (za manje osjetljive vrste) i početkom travnja (za toploljubive vrste). U jesen se takvi objekti mogu koristiti do kraja studenoga, odnosno, u njima je moguće uzgajati ozime kulture. Grijani plastenici i staklenici koriste se za zimsko-proljetnu proizvodnju toploljubivih vrsta i za proizvodnju presadnica koje se sade u negrijani zaštićeni prostor ili na otvoreno.

U zaštićenim prostorima se primjenjuju još dva postupka u svrhu osiguravanja optimalnih uvjeta za rast i razvoj uzgajanih kultura. To su malčiranje tla i izravno prekrivanje usjeva agrotekstilom.
Malčiranje tla odnosno, pokrivanje polimernim (polietilenskim folijama ili filmovima debljine od 15 do 50 mikrometara) ili organskim materijalima (slama, sijeno, usitnjena kukuruzovina…) je agrotehnička mjera koja ima svrhu poboljšati uvjete uzgoja i olakšati njegu povrćarskih kultura tijekom vegetacije. Primjenom crnih, prozirnih (transparentnih) i poluprozirnih (fotoselektivnih) folija povećava se temperatura tla, što izravno utječe na brži rast biljaka, ranije dozrijevanje plodova, povećanje prinosa, ali i kvalitetu plodova. Ove folije se primjenjuju u zimskom i rano proljetnom uzgoju (salata, paprika, rajčica, krastavci, kupusnjače...). Za kulture koje se uzgajaju tijekom ljeta može se primijeniti bijela, odnosno, crnobijela folija s bijelom stranom okrenutom prema gore kako bi se čim više sunčevog zračenja reflektiralo i spriječilo podizanje temperature tla iznad optimuma. Malčiranjem tla smanjuje se gubitak vode iz tla, sprječava erozija tla i smanjuje ispiranje hranjiva u dublje slojeve tla i podzemne vode. Prije postavljanja folije, tlo treba biti dobro pripremljeno i usitnjeno kako bi se ostvario što bolji kontakt između folije i tla, što doprinosi boljem zagrijavanju tla. Polaganje folije, ručno ili strojno, obavlja se 7 do 10 dana prije planirane sadnje. Folija na površini tla treba biti napeta s blagim padom prema rubovima, koji se ukapaju u tlo. Pri postavljanju malča tlo treba biti optimalno vlažno, temperature iznad 10 °C. U kombinaciji s malčiranjem najčešće se primjenjuje navodnjavanje kapanjem. Sustav za navodnjavanje kapanjem postavlja se ispod malča, a njime se može provoditi i prihrana, odnosno, fertirigacija. Ovim načinom se voda i hranjiva dodaju u optimalnim količinama u blizinu korijena biljaka. Izravno prekrivanje predstavlja postavljanje agrotekstila (vlaknastog materijala) preko usjeva, odmah iza sjetve ili sadnje ili kasnije u vegetaciji. Za razliku od malčiranja tla, gdje materijal treba biti napet i čim bolje prianjati uz površinu tla, kod izravnog prekrivanja materijal se postavlja lagano na površinu tla ili usjeva jer ga usjev tijekom svog rasta podiže i nosi. Ipak, rubove je potrebno ukopati ili učvrstiti, kako bi se spriječilo otkrivanje vjetrom. Svrha izravnog prekrivanja je skraćivanje vegetacije za 7 do 15 dana zbog povećanja temperature ispod pokrova, te djelomična zaštita od hladnoće. Agrotekstil se najčešće izrađuje od polipropilena i ima masu između 15 i 30 g/m2. Propušta između 65 i 90 % svjetlosti, dok propusnost za vodu i zrak iznosi od 10 do 20 %. Ispod agrotekstila su manja temperaturna kolebanja u odnosu na uzgoj bez pokrivanja, što ubrzava rast. Voda pri zalijevanju kišenjem polako prolazi kroz mikropore na tkanini i ravnomjerno vlaži biljke i tlo. Poslije se tlo postupno suši i ne stvara se pokorica. Zadržavanjem vode u mikroporama agrotekstila, pri padu temperature stvara se tanka ledena kora koja sprječava daljnje snižavanje temperature ispod tkanine. Otkrivanje se obavlja po toplom vremenu bez vjetra, kad maksimalne temperature ispod agrotekstila dosegnu maksimalne temperature za rast kulture.

Proizvodnja presadnica povrća

Ovisno o ekonomičnosti i vrsti zaštićenog prostora, proizvodnja može biti:
• rasadnička (proizvodnja presadnica),
• sukcesivna ili kontinuirana samo jedne vrste, kombinacija uzgoja različitih vrsta povrća,
• kombinacija proizvodnje presadnica i povrća itd.

Presadnice su sadnice zeljastih biljaka, uzgojene iz sjemena, rjeđe iz vegetativnih biljnih dijelova. Ovisno o roku i načinu uzgoja, presadnice povrća mogu se proizvesti u grijanim ili negrijanim zaštićenim prostorima, a sade se u zaštićene prostore ili na otvoreno. Mogućnost korištenja zaštićenih prostora za proizvodnju presadnica nekih povrtnih vrsta prikazana je u tablici 1 u prilogu. U tablici su navedeni orijentacijski rokovi uzgoja za kontinentalno područje. U mediteranskom dijelu rokovi sjetve i sadnje su oko dva tjedna ranije. Proizvodnjom presadnica povrća omogućava se uzgoj termofilnih vrsta u kontinentalnom području jer se skraćuje vrijeme potrebno za rast na otvorenom polju, odnosno, omogućava se ranija proizvodnja na otvorenom, a time i bolja godišnja izmjena kultura te veće iskorištenje proizvodnih površina. Pri uzgoju presadnica moguć je izbor boljih i ujednačenijih biljaka za sadnju, a odvajanje slabije razvijenih. Stoga, usjevi povrća iz presadnica imaju ujednačeniji rast i dospijevanje u tehnološku zrelost i daju veće prinose. Uzgojem presadnica u kontroliranim uvjetima grijanog zaštićenog prostora biljke se optimalno razvijaju, ranije dospijevaju u rod i bolje se koristi površina. Vrijeme sjetve u zaštićenom prostoru određuje se prema vrsti, vremenu i mjestu uzgoja, odnosno, prema klimatskim uvjetima regije. U vrijeme sadnje presadnice trebaju biti optimalno razvijene, što omogućava brzo ukorjenjivanje i nastavak rasta. Mlade presadnice se brzo ukorjenjuju, ali sporije rastu, dok se prestare presadnice sporo ukorjenjuju, što može dovesti do gubitka dijela listova. Zbog mogućnosti gubitaka, tijekom uzgoja presadnica planira se proizvodnja 10 % više biljaka nego je potrebno za jedinicu površine. Potrebno je koristiti kvalitetno sjeme visoke klijavosti i energije klijanja. Previsoka vlažnost, visoka temperatura i smanjena osvijetljenost biljaka utječu na razvoj nježnih i izduženih biljaka podložnih napadu bolesti. Zato je neophodno zaštićeni prostor za proizvodnju presadnica svakodnevno provjetravati. Za vrijeme hladnih i vjetrovitih dana provjetrava se kratkotrajno u najtoplijem dijelu dana (od 11 do 14 h), a tijekom toplijih, proljetnih dana provjetrava se jače. Temperatura utječe na rast biljaka. Nakon nicanja temperatura se snižava ispod optimalne kako bi se spriječilo izduživanje biljčica u uvjetima slabog osvjetljenja u zimskom periodu. Pojavom prvih pravih listova održava se optimalna temperatura do razdoblja kaljenja (7 do 14 dana prije presađivanja) kada se opet snižava. U uzgoju presadnica celera i plodovitog povrća (rajčice, paprike, patlidžana) provodi se pikiranje biljčica. Pikiranje je presađivanje u stadiju razvijenih kotiledona ili kasnije u stadiju jednog do dva prava lista. Plodovito je povrće najbolje pikirati u početku pojave prvog pravog lista, a celer s dva prava lista. Svrha pikiranja je proizvesti kvalitetnije presadnice. Čupanjem i sadnjom na drugo mjesto, na nešto veći razmak, biljčice prolaze svojevrsni stres, koji dovodi do kratkotrajnog zastoja u rastu, što se očituje u skraćenju i debljanju stabljike. Kidanje vrška korijena stimulira pojavu postranih korjenčića. Rezultat pikiranja su presadnice čvršće stabljike i razvijenijeg korijenovog sustava. Presadnice iz zaštićenog prostora treba prilagoditi za sadnju na otvorenom. Na otvorenom su niže temperature zraka, a veći je intenzitet svjetla danju. Prilagođavanje nižim noćnim temperaturama zraka naziva se kaljenje presadnica. Rastom presadnica postupno se sve više noću ostavlja otvorena ventilacija. Na isti način presadnice se prilagođavaju i pojačanoj solarnoj radijaciji, odnosno, ultraljubičastom zračenju danju. Naime, staklo i polimerni materijali ne propuštaju ultraljubičaste zrake i dolaskom biljaka na otvoreno mogu biti oštećeni listovi i stabljika u obliku sivih izduženih ulegnuća. Pri jačem oštećenju najstariji listovi otpadaju, stabljika se povija, a cvatnja kasni. Ovaj je problem izražen pri uzgoju presadnica u visokim tunelima, plastenicima i staklenicima čije se krovne površine ne otvaraju ili nedovoljno otvaraju. Presadnice uzgojene u niskim tunelima mogu se potpuno prilagoditi pojačanoj radijaciji na otvorenom, jer se ovi zaštićeni prostori mogu potpuno otvoriti i danju i noću.

Uzgoj presadnica u polistirenskim kontejnerima

Danas se u proizvodnji presadnica najviše primjenjuje tehnologija uzgoja presadnica u polistirenskim kontejnerima, koja se temelji na sjetvi ili pikiranju u plastične podloške ili ploče s odvojenim jedinicama (lončićima). Lončići kontejnera su okruglog ili kvadratnog presjeka, prema dnu malo suženi. Promjera su od 18 do 45 mm. U sredini dna imaju otvor za ocjeđivanje suvišne vode. Dužina kontejnera je obično 50 do 60 cm, a širina 30 do 40 cm. Sve operacije u tehnologiji uzgoja (punjenje lončića kontejnera supstratom, pravljenje udubljenja na površini supstrata, sjetva sjemena, pokrivanje sjemena vermikulitom i vlaženje vodom) su mehanizirane. U novije vrijeme se u ovoj tehnologiji se koriste i roboti za pikiranje. U zaštićenom prostoru kontejneri su podignuti iznad razine tla. Na taj način korijen ne prorašćuje van kroz otvor na dnu lončića, već se njegov vrh savija po dnu lončića. Taj stres u rastu glavnog korijena i pritjecanje zraka do otvora na dnu lončića stimulira razvoj postranih korjenova i bolje vezanje supstrata. Za lakše vađenje presadnica sa cijelom grudom supstrata iz lončića kao i manje izraženom stresu biljaka nakon presađivanja, potrebno je pred sadnju prestati navodnjavati. Gruda supstrata se malo zasuši, skupi i lakše izvadi u trenutku sadnje. Isto tako, voda iz vlažnijeg tla uokolo grude tek posađene presadnice pritjecat će u grudu i omogućiti korijenu opskrbu vodom. U protivnom, ako je gruda vlažnija od okolnog tla, voda otječe iz grude, tj. iz neposredne blizine korijena. Biljka ne dobiva vodu, gubi turgor i ako nije osigurano natapanje može doći do venuća posađenih presadnica.

Plutajući sustav uzgoja presadnica

Ovaj sustav danas se najviše koristi u proizvodnji presadnica duhana. Polistirenski kontejneri se stavljaju u plitke bazene na hranjivoj otopini visine oko 10 cm. Taj sustav omogućuje bolju kontrolu i ujednačenost usvajanja hranjivih tvari od strane svake biljke. Pritom su manje povoljni uvjeti za razvoj bolesti, jer se nadzemni dio biljke ne vlaži, a sredstva za zaštitu bilja dulje ostaju na lisnoj površini. Kako bi se spriječilo prorastanje korijena izvan lončića kontejnera, hranjiva otopina se ne aerira (ne upuhuje sa zrak). Presadnice se vade iz bazena dan prije sadnje kako bi se supstrat prosušio.

Korištenje zaštićenog prostora tijekom godine

Temperatura je glavni ograničavajući čimbenik proizvodnje povrća na otvorenom u određenom dijelu godine. U nekim je područjima za uzgoj toploljubivih vrsta (krastavac, tikvice rajčica, paprika) potrebno osigurati grijane zaštićene prostore, dok u drugima pojedine vrste mogu uspješno prezimiti na otvorenome čak i bez ikakve dodatne zaštite. Takve se vrste (salata, mladi luk, matovilac, špinat) uzgajaju kao ozimi usjevi u negrijanim zaštićenim prostorima. Mogućnost kontinuiranog korištenja negrijanog i grijanog zaštićenog prostora tijekom godine prikazana je u tablicama 3 i 4, u kojima su navedeni orijentacijski rokovi uzgoja u kontinentalnom području.

Proljetno-ljetno razdoblje

Paprika

Pokrivanjem gredica niskim tunelima od PE-folije u prvih 4 do 6 tjedana uzgoja može se početi 10 do 15 dana ranije saditi i brati u odnosu na uzgoj na otvorenom. Kako paprika ima veće potrebe za toplinom od rajčice, a osobito u zoni korijena (> 18 °C), gredice za sadnju u niskim tunelima treba pokriti najmanje 3 tjedna prije planirane sadnje. U visokim tunelima i plastenicima paprika obično slijedi neku pretkulturu (salatu, rotkvicu, špinat i dr.), pa je vjerojatno tlo već dobro zagrijano. U zaštićenim prostorima uzgajaju se gotovo isključivo hibridni kultivari u tipu zvonolikog oblika ploda („babure“), s 3 ili 4 vrha prosječne mase 150 do 250 g ili stožasti s jednim zaobljenim vrhom mase oko 100 g. Osnovna obrada provodi se na dubinu od 25 do 30 cm. Na gnojidbu organskim gnojivima (40 do 80 t/ha) paprika vrlo dobro reagira, a mineralna gnojiva se primjenjuju s oprezom, jer je osjetljiva na visoku koncentraciju tekuće faze tla. Prije sadnje tlo se navlaži do poljskog vodnog kapaciteta i dodatno površinski obradi. Presadnice s grudom supstrata visoke 15 do 20 cm, čvrste stabljike, 7 do 9 listova i zametnutim vršnim cvjetnim pupom sade se tako da gornji rub lončića bude na razini tla. Ovisno o bujnosti kultivara sadi se 3 do 5 biljaka/m2. Razmak redova može biti 80 a u redu 25 do 40 cm. Češće se sadi u dvorede trake s razmakom među trakama od 100 cm a u traci 60 cm, što olakšava rad u njezi i berbi. Temperatura tla u vrijeme sadnje mora biti veća od 18 °C. Najčešće se sadi na malč od crno-bijelog PE-filma. Paprika se na koljencu na kojem je prvi cvijet grana u tri do četiri grane. U zaštićenim prostorima rast se regulira prikraćivanjem na dvije glavne grane.

Prije sadnje, na armaturu zaštićenog prostora iznad svakog reda paprike postavlja se pocincana žica. Na nju se veže plastično vezivo iznad svake biljke. Drugi kraj veziva omata se bez zatezanja dva do tri puta oko stabljike pri površini tla. Kako paprika raste, tako se vrh biljke postupno omata oko veziva.

One se vode uz vezivo slično kao paprika na žicu iznad redova. Na ovim glavnim granama ostavlja se uvijek samo po jedna najjača grana. Uklanjaju se i sve grane koje se pojavljuju ispod glavnih. Ova se rezidba obavlja jednom tjedno, a uz to se odstranjuju i donji žuti listovi i eventualno deformirani ili bolesni plodovi. Neki proizvođači uklanjaju i prvi cvjetni pup ili cvijet, da se pospješi vegetativni rast biljke. U dugom uzgoju (preko 100 dana berbe) glavne rodne grane mogu narasti do gornje žice. Vlažnost tla u zaštićenom prostoru održava se navodnjavanjem na razini 80 % poljskog vodnog kapaciteta, dok je optimalna relativna vlaga zraka oko 75 %. Tijekom vegetacije paprike održava se temperatura zraka od 22 do 26 °C danju i 16 do 20 °C noću. U ljetno vrijeme vrlo je važna dobra ventilacija jer temperatura iznad 30 °C uvjetuje opadanje cvjetova, a 35 °C ili viša može biti vrlo štetna i za vegetativni rast. Prva prihrana provodi se pri pojavi cvjetova na glavnim granama, a ponavlja se svakih 10 dana. Formulacije vodotopivih gnojiva su iste kao i za rajčicu uz utrošak 25 do 35 kg/ha u svakoj prihrani. Tijekom plodonošenja potrebna je i prihrana kalcijevim nitratom. Za zaštićene prostore specifični su štetnici kalifornijski trips i bijela mušica, koji mogu uvjetovati znatne štete. Suzbijaju se biološkim ili kemijskim načinom. Paprika se bere u tehnološkoj zrelosti, kad su plodovi dostigli punu veličinu i čvrstoću, a prije pojave crvene ili narančaste boje, što je znak prijelaza u fiziološku zrelost. Fiziološki zreli plodovi beru se samo iznimno, ako se nisu mogli prodati u tehnološkoj zrelosti, ali se tada smanjuje prinos. Bere se jednom tjedno rezanjem plodova uz najveću pažnju da se ne polome grane. U dugom uzgoju paprika može dati prinos od 150 do 200 t/ha, a u kratkom do 100 tona.

Rajčica

Već najjednostavnijom zaštitom, pokrivanjem redova zasađene rajčice niskim tunelima od PE-folije, može se postići nešto raniji početak berbe. Veće su mogućnosti uzgojem u visokim tunelima bez grijanja, ili s dopunskim grijanjem kada su vanjske temperature ispod 5 °C. U zaštićenim prostorima gdje se može zagrijavati do potrebnih temperatura za normalni Međutim, češće se sadi u dvorede trake. Na malč od PE-folije sade se dva reda razmaknuta 60 do 70 cm, a između dvije trake folije se ostavlja razmak 90 do 100 cm, koji se koristi kao prolaz za njegu usjeva i berbu. U vrijeme sadnje temperatura tla treba biti iznad 15 °C. Presadnice se sade tako da gornja površina grude supstrata bude na razini površine tla ili malo dublje, a zatim dobro zaliju. Postrani izboji (zaperci) dužine 5 do 8 cm odstranjuju se (pinciraju) jedanput tjedno. Oko 50 dana prije planiranog završetka berbe odstranjuje se vegetacijski vrh biljke, a iznad zadnjeg zametnutog cvata ostavljaju se 3 lista. Rajčica se vodi uz vezivo slično kao paprika na žicu iznad redova. U dužem razdoblju uzgoja biljka naraste do nosive žice. Svi stari, žuti listovi od površine tla na više postupno se režu i odnose iz zaštićenog prostora. Tijekom rasta održava se dnevna temperatura od 18 do 25 °C, a noćna 6 do 7 °C niža. Kad je temperatura u zaštićenom prostoru iznad 30 °C, potrebno ju je sniziti. Vlažnost tla se natapanjem održava na razini 70 do 85 % poljskog vodnog kapaciteta. Za vrijeme kratkih dana navodnjava se jednom tjedno ili rjeđe, a za toplijih i sunčanih dana i u tijeku plodonošenja najmanje dva puta tjedno. Iza sadnje obroci su 10 do 15, a kasnije 20 do 30 L/m2. Najprikladniji je sustav kapanjem kojim se može i prihranjivati vodotopivim gnojivima. Nakon sadnje prihranjuje se gnojivima s povećanim sadržajem fosfora. U vrijeme intenzivnog vegetativnog porasta prihranjuje se gnojivima koja imaju podjednak sadržaj glavnih hranjiva. Početkom plodonošenja prelazi se na gnojiva s povećanim sadržajem kalija koji je bitan za razvoj i jednoličnu obojenost plodova. U plodonošenju je jednom tjedno neophodna i prihrana kalcijem, jer je rajčica kao i drugo plodovito povrće, osjetljiva na nedostatak kalcija i pojavu fiziološkog poremećaja, vršne truleži ploda. Fertirigaciju kalcijevim gnojivima treba obaviti zasebno od fertirigacije ostalim gnojivima kako ne bi došlo do taloženja gnojiva. Kultivacija šireg međurednog razmaka provodi se svaka dva do tri tjedna, a ručno pljevi korov među biljkama. Pojava bolesti je najčešća u ranoproljenom i jesenskom razdoblju zbog povećane vlage zraka (iznad 90 %). Suzbijanje se provodi odgovarajućim fungicidima, vodeći računa o karenci u vrijeme berbe. Za praćenje pojave štetnika u zaštićenom prostoru koriste se žute i plave ljepljive ploče, a suzbijanje se provodi tek kad broj štetnika na pločama prijeđe prag tolerancije. Osim suzbijanja insekticidima, u zaštićenim prostorima se sve više koristi biološka zaštita, odnosno, primjena prirodnih neprijatelja štetnika. Ovisno o duljini vremena od berbe do prodaje rajčica se bere u crvenoj ili ružičastoj zriobi sa čaškom i dijelom stapke ploda. Bere se dva do tri puta tjedno, ovisno o dinamici dozrijevanja, krupnoći ploda i načinu berbe (pojedinačni plodovi ili cijeli grozd). Ubrani plodovi se sortiraju po obojenosti i krupnoći te pakiraju u kutije ili plitke letvarice u jednom sloju s čaškom prema gore. Prinos rajčice ovisi o sezoni i dužini uzgoja, a može se postići od 10 do 25 kg/m2.

Krastavac

U kontinentalnom području nakon berbe zimske ili ozime salate, uz sadnju koncem travnja i dopunsko zagrijavanje krastavce se može brati od kraja svibnja sve do sredine rujna. Krastavci se često uzgajaju i tijekom ljetne sezone zbog boljeg korištenja zaštićenih prostora. U mediteranskom području uz sadnju početkom ožujka moguća je berba od sredine travnja. Za jesensku berbu uz sadnju početkom kolovoza može se brati od početka rujna do kraja studenoga ili sredine prosinca.

Krastavci naročito dobro reagiraju na organska gnojiva koja nakon osnovne obrade treba unijeti u površinski sloj tla. Za sadnju krastavaca formiraju se uzdignute gredice, koje se lakše zagrijavaju i imaju bolji zračni režim.

Prije sadnje tlo treba navlažiti do 80 % kapaciteta. Biljke s razvijenih 3 do 5 listova sade se tako da korijenov vrat ostane slobodan iznad razine tla. Ovisno o tipu i bujnosti kultivara i planirane dužine uzgoja sadi se od 1,2 do 2,5 biljaka/m2. Razmak redova može biti 120 do 150 cm, a razmak biljaka u redu 40 do 50 cm. Najviše se koristi okomiti uzgoj kod kojeg se glavna vriježa vodi uz vezivo ili uz mrežu do vodoravno žice 2 m ili više iznad reda. Iznad svakog reda se mogu postaviti i dvije žice udaljene oko 50 cm, a biljke se naizmjenično vode jedna na lijevu, a druga na desnu žicu. Zbog blagog nagiba bolja je osvijetljenost biljke i veća preglednost pri pinciranju i berbi. U vrijeme sadnje temperatura tla mora biti najmanje 18 °C, a temperatura zraka 21 do 24 °C. Pri temperaturi višoj od 27 °C treba zračiti. Noćnu temperaturu treba održavati na oko 19 °C. Poželjno je da razlika između dnevne i noćne temperature bude 4 do 5 °C. Krastavci troše mnogo vode zbog velike transpiracijske površine. Zato natapanjem treba održavati vlagu tla na 80 % poljskog vodnog kapaciteta, a relativnu vlagu zraka na 80 %. Temperatura vode za navodnjavanje ne bi smjela biti niža od 18 °C. Prihranjuje se vodotopivim kompleksnim gnojivima, počevši deset dana nakon sadnje, a ponavlja svakih 8 do 10 dana ovisno o intenzitetu rasta. Već prilikom sadnje vezivo se labavo omota oko stabljike, a kasnije kako biljka raste redovno omata sve dok glavna vriježa ne dosegne gornju žicu. Sve postrane vriježe i cvjetovi do visine 50 do 70 cm se odstranjuju da se ojača glavna vriježa. Na glavnoj vriježi može se ostaviti 5 do 6 plodova. Ako se na jednom koljencu zametnu dva ili više plodova, ostavlja se samo jedan, a ostali što prije odstrane. Prve 3 do 4 sekundarne vriježe prikraćuju se na 2 lista i jedan plod, a one iznad njih sve do žice na 3 lista i 2 ploda. Glavna se vriježa pričvrsti na žicu i prikrati vegetacijski vrh. Dvije sekundarne vriježe najbliže žici prebace se preko žice, na njima odstranjuju postrane vriježe, a ostavlja 5 do 6 plodova. Kad se oni poberu ostavljaju se tercijarne vriježe što bliže žici. Sve slabije vriježe i donji žuti listovi redovno se odstranjuju i iznose iz zaštićenog prostora. Ovo reguliranje rasta zahtijeva dosta stručnog rada, a obavlja se dva puta tjedno. Bolesti i štetnici krastavaca u zaštićenom prostoru prvenstveno se kontroliraju preventivnim mjerama. Plamenjača, siva plijesan i pepelnica suzbijaju se odgovarajućim sredstvima ratke karence, a za štetnike crvenog pauka, bijelu mušicu i uši prednost imaju biološki načini suzbijanja. Plodovi se beru kad postignu dužinu (18 do 23 cm) i promjer (4 do 5 cm) svojstvene za kultivar, površina im je glatka i sjajna, jednolične tamnozelene boje. Svjetlija boja na vrhu znak je početka prezrelosti. Takvi plodovi ako se ne uberu smanjuju rast sljedećih plodova. Zbog toga se krastavci beru 2 do 3 puta tjedno. Beru se nožem ili škarama s dijelom stapke. Prinos krastavaca u zaštićenom prostoru ovisi o uvjetima i načinu i dužini uzgoja te kultivaru pa može biti u vrlo širokom rasponu od 15 do 70 kg/m2.

Jesensko-zimsko i rano-proljetno razdoblje

Salata

Izbor rokova sjetve i sadnje salate u zaštićenim prostorima najviše ovisi o završetku uzgoja prethodne kulture i planirane sadnje sljedeće. Manje potrebe za toplinom i kratka vegetacija od sadnje do tehnološke zrelosti omogućuje uzgoj 2 do 3 usjeva tijekom jeseni, zime i ranog proljeća u istom objektu ovisno o ekološkim uvjetima područja i mogućnosti grijanja. Za jesenske i zimske rokove uzgoja koriste se kultivari, koji i na otvorenom dobro prezimljuju, ali se u zaštićenom prostoru ipak za toplijih dana bolje razvijaju i stignu za berbu ranije nego na otvorenom. Vrijeme berbe se ne može točno planirati, jer najviše ovisi o klimatskim uvjetima tijekom zime, što osobito vrijedi za kontinentalno područje. Presadnice salate trebaju imati 4 do 5 pravih listova i biti visine do 10 cm. Važno da budu što ujednačenije, čime se osigurava jednolični razvoj kasnije i mogućnost jednokratne berbe. Uz dovoljno vlage, temperatura tla za sadnju salate treba biti najmanje 8 °C. Sadi se tako, da najviše dvije trećine grude supstrata bude u tlu, a gornja površina iznad razine tla, što je neophodna preventivna mjera protiv bolesti korijenovog vrata. Ovisno o kultivaru i vremenu sadnje sadi se 16 do 20 biljaka/m2, (25 x 22,5 cm). Kultivari iz grupe kristalki i lisnatih salata sade se 9 do 12 biljaka/m2. Ovisno o širini objekta ili lađe nakon svakih 5 do 7 redova ostavlja se prohod od oko 50 cm za mjere njege i zaštite. Odmah nakon sadnje salata se natapa s 5 do 10 L vode po m2, da površina bude stalno vlažna dok korijen ne proraste u tlo. Tijekom vegetacije za normalni rast potrebne su dnevne temperature od 8 do 16 °C i noćne između 4 i 10 °C, što u negrijanim plastenicima tijekom zime nije moguće. Ovisno o roku uzgoja, vegetacija od sadnje do berbe u mediteranskom području može trajati od 70 do 90 dana a u kontinentalnom i više od 150. Može se dogoditi da se u vedrim noćima zimi ili u rano proljeće na površini lišća pojave kristali leda. Ujutro se u plasteniku naglo diže temperatura, što može oštetiti salatu tako da treba odmah maksimalno zračiti bez obzira na vanjsku temperaturu. U rano proljeće kad porastom temperature biljka nastavi svoj rast natapa se s 15 do 20 L/m2, a po potrebi istovremeno prihranjuje s kompleksnim (NPK) gnojivom s mikroelementima. Suzbijanje bolesti plamenjače i sive plijesni redovna je mjera uz primjenu sredstava kratke karence. Salata se bere jednokratno ili višekratno kad glavica postigne odgovarajuću veličinu i čvrstoću. Reže se nožem iznad površine tla s 3 do 4 lista rozete.

Prinosi salate iz zaštićenih prostora ovise o postignutoj prosječnoj masi glavice, koja može biti od 200 do 500 g i veća, što opet ovisi o kultivaru, sezoni uzgoja i razmaku sadnje.

Ako se uz sadnju 16 biljaka/m2 postigne prosječna masa od 300 g, prinos iznosi oko 48 t/ha (4,8 kg/ m2). 

Matovilac

Matovilac je biljka blage klime, otporna na niske temperature. Budući da se matovilac uzgaja tijekom jeseni, zime i ranog proljeća, različiti načini zaštite usjeva, kao što je pokrivanje gredica agrotekstilom ili niskim tunelima mogu pospješiti rast, omogućiti raniju berbu i osigurati bolju kvalitetu. 

U visokim tunelima i plastenicima bez zagrijavanja ili sa zagrijavanjem kad temperature padnu ispod minimalne temperature rasta, može se postići berba matovilca zimi, ili čak više turnusa tijekom zime.

Matovilac može podnijeti golomrazicu i do -15 °C. Minimalna temperatura klijanja je tek nešto iznad 0 °C a rasta 5 °C. Optimalna temperatura za rast je 10 °C. Visoke temperature uz intenzivnu svjetlost smanjuju kvalitetu proizvoda. Zbog svoje velike otpornosti na niske temperature, matovilac se najviše uzgaja u područjima kontinentalne klime, ali za tržnu proizvodnju prednost imaju područja s blagim zimama, što omogućuje dospijevanje i berbu zimi. Kako je sjeme vrlo sitno, sjetveni sloj mora biti dobro izravnan i fine mrvičaste strukture. Na lakšim tlima može se povaljati laganim valjkom. Za vlastite potrebe može se sijati omaške (širom), a za proizvodnju za tržište prednost ima sjetva u redove razmaka 7 do 15 cm s 50 do 80 sjemenki po dužnom metru u redu. Količina sjemena za sjetvu ovisi o krupnoći sjemena. Za sitnije sjeme koristi se 1 do 2 g/m2, a za krupnije i do 5 g. Optimalna dubina sjetve je oko 1 cm. Na težim tlima preporučuje se površinska sjetva, a zatim prekrivanje slojem pijeska, što omogućuje lakše nicanje i bolje zagrijavanje tla u proljeće. Od sjetve do nicanja obično treba 8 do 10 dana. U našim kontinentalnim područjima uobičajena je sjetva od sredine kolovoza do sredine listopada. Ranija sjetva omogućuje berbu od listopada do prosinca, a kasnija od ožujka do kraja travnja ovisno o vremenskim uvjetima. Njega usjeva sastoji se od kontrole korova. U zaštićenim prostorima gdje je prethodni usjev obilno gnojen često nije potrebna gnojidba. Prihrana dušikom s 30 do 40 kg/ha krajem zime daje dobre rezultate. Ne preporučuje se gnojidba stajskim gnojem ili nedovoljno zrelim kompostom, zbog mogućnosti nepoželjnog mirisa matovilca. Ovisno o kultivaru, roku uzgoja i stupnju zaštite, od sjetve do berbe može proteći od 40 do 100 dana. Bere se potpuno razvijena rozeta prije pojave cvjetne stabljike podrezivanjem u zoni korijenovog vrata tako da rozeta ostane cijela. Razdoblje berbe jednog usjeva na otvorenom u jesen i rano proljeće može se produžiti do 2 tjedna. Guste usjeve treba brati ranije jer donji listovi brže počinju žutjeti. U zaštićenim prostorima često se primjenjuje uzgoj iz presadnica. Sjetvom u kontejnere s lončićima promjera 3 cm po 4 do 8 sjemenki u lončić omogućuje se kasnija sadnja u zaštićeni prostor. Uzgojem matovilca iz presadnica u grijanom zaštićenom prostoru moguća su 4 sukcesivna usjeva tijekom zime.

Mladi luk

Mladi luk je biljka sa 5 do 8 listova, proizvodi se u zaštićenom prostoru (tunelu, plasteniku, stakleniku) ili uz direktno prekrivanje agrotekstilom. Za proizvodnju mladog luka mogu se koristiti i sorte luka srebrenca, koje u našim uvjetima uzgojem u zaštićenom prostoru dospijevaju zimi (u veljači i ožujku) i u rano proljeće (u travnju i svibnju). Mladi luk se može uzgajati iz presadnica ili češće, sadnjom lučica.

U proizvodnji luka najpogodnija je uzastopna (sukcesivna) sadnja u razmaku 15 do 20 dana, čime se osigurava dulje razdoblje berbe i opskrbe tržišta. Lučice se mogu saditi od listopada do kraja veljače, a mladi luk dospijeva za 40 do 80 dana, ovisno o krupnoći lučice i uvjetima uzgoja.

Za brži rast mladog luka u zaštićenom prostoru treba održavati temperaturu od 15 do 18 °C za sunčanih dana, odnosno, oko 14 °C za oblačnih. Međutim, najkvalitetniji mladi luk se razvija pri temperaturi od 10 °C. Luk raste i pri niskim temperaturama između 2 i 5 °C, a podnosi i mraz do -6 °C. Za sigurniju proizvodnju tijekom zime u negrijanim zaštićenim prostorima mogu se koristiti dopunski tuneli ili prekrivanje agrotekstilom. Prinos mladog luka ovisi o vremenu berbe (najbolje u fazi 6 do 8 listova) može varirati od 1 do 3 kg/m2. Za proizvodnju luka za tržište najbolje je koristiti kalibriranu lučicu podjednake krupnoće, što omogućuje pravilno određivanje potrebne količine lučice za sadnju po jedininici površine. Obično se sadi na uzdignute gredice ili na ravnu površinu u trake s razmakom redova 20 do 30 cm sa 4 do 5 redova u traci i razmakom među trakama 40 do 60 cm. Razmak sadnje lučica u redu je 10 do 15 cm. Za svaku sadnju na osnovu raspoložive lučice treba odrediti potrebnu količinu po jedinici površine. Orijentacijski to može biti između 400 i 1000 kg/ha. Lučica se sadi okomito, tj. platoom prema dolje. Sadi se u jesen, sredinom listopada ili kasnije, ako to vremenske prilike dozvoljavaju. U tom slučaju treba ju saditi malo dublje, da ju golomrazica ne nadigne i ošteti novo korijenje. Tijekom kasne jeseni i zime lučica će se dobro ukorijeniti, a ponekad i potjerati novo lišće, ali neće stradati od zime. Može se saditi i u proljeće čim to vremnske prilike dozvole. Važno je da se lučica ukorijeni dok su još niže temperature i dovoljno vlage u tlu. Lagano valjanje nakon sadnje može pripomoći boljem kontaktu s vlagom tla.

Špinat

Špinat je jednogodišnja biljka umjerene klime, koja se uzgaja zbog lišća. Najviše se proizvodi za tržište u svježem stanju na obiteljskim gospodarstvima u okolici gradova. Veće gospodarsko značenje ima u mediteranskom području za berbu zimi, kada se doprema na tržišta u kontinentalnom području. Špinat najbrže raste pri temperaturi od 18 do 20 °C. Na temperaturi nižoj od 10 °C rast je usporen. Niske temperature tijekom rasta utječu na kvalitetu lišća, listovi su sitniji, deblji i više naborani. Pojedini kultivari mogu podnijeti do -10 °C bez posebne zaštite. Klijanje započinje već malo iznad 0 °C, ali je vrlo sporo. Na temperaturi od 5 do 10 °C špinat već dobro niče, ali je optimum za nicanje 20 °C. Za uzgoj špinata pogodna su lakša do srednjeteška tla, dobrog kapaciteta za vodu i zrak te dobre propusnosti. Za dobru i stabilnu strukturu tla poželjno je do 5 % humusa uz neutralnu ili slabo kiselu reakciju (pH 5,5 do 7). Kako je špinat biljka kratke vegetacije do tehnološke zrelosti (60 do 75 dana), povoljnije uvjete za vegetativni rast ima u proljetnom i jesenskom razdoblju i u kontinentalnom i u mediteranskom području. U mediteranskom području špinat se bere i zimi, a u kontinentalnom području ozimi uzgoj otpornih kultivara omogućuje ranu proljetnu berbu. Špinat ne podnosi sam sebe, niti ostale kulture iz porodice lobodnjača (ciklu, blitvu). Ne sije se nakon gnojidbe organskim gnojivima zbog mogućnosti prevelikog nakupljanja nitrata, pa čak i promjenjenog mirisa lišća. Zbog kratke vegetacije dobro se uklapa u plodosmjenu s ostalim povrtnim kulturama u intenzivnoj proizvodnji s 2 do 3 usjeva godišnje. Na dobro opskrbljenom tlu s oko 30 mg P2O5 i približno isto toliko K2O na 100 g tla, te 0,10 do 0,30 % ukupnog dušika, prinos špinata najviše ovisi o gnojidbi dušikom koju treba provesti oprezno (nitrati) ovisno o namjeni špinata, pretkulturi, sezoni uzgoja, načinu uzgoja i kultivaru. Za jesensku proizvodnju u kontinentalnom području obično se sije od početka do kraja kolovoza, kada je duljina vegetacije do početka berbe 50 do 60 dana, ali kako u to vrijeme ne prijeti opasnost prorastanja (dan se skraćuje), berba se može odložiti i do dva tjedna. U mediteranskom području za jesensku proizvodnju sije se od početka rujna do sredine listopada, a sjetvom do sredine studenog na zaklonjenim položajima može se postići berba tijekom zime koristeći otpornije kultivare na niske temperature. Za ozimu proizvodnju u kontinentalnom području sjetvom sredinom listopada kultivara koji mogu podnijeti niske temperature postiže se berba u proljeće tijekom ožujka i travnja. Špinat prezimi u fazi 2 do 4 prava lista a u proljeće nastavlja rast. Tako njegova vegetacija može trajati 150 do 180 dana. Kako špinat može nicati već pri temperaturama bliskim 0 °C, a mlada biljka može odnijeti blage mrazeve, sjetva proljetnog špinata može početi čim to vremenske prilike dozvole, odnosno stanje vlage u tlu omogući pripreme za sjetvu. To je u kontinentalnim područjima ponekad već u drugoj polovici veljače, ali u većini slučajeva krajem ožujka. U mediteranskom području proljetni špinat može se sijati koncem sječnja i tijekom veljače. Špinat se izravno sije na stalno mjesto preciznom sijačicom uz razmak redova 15 do 30 cm i razmak u redu 3 do 5 cm na dubinu od 3 do 4 cm. Korisno je sijati u četveroredne ili peteroredne trake s razmakon među trakama 50 do 60 cm, što omogućuje prohod traktora ili ljudi.

Za kasnu jesensku, ozimu i ranu proljetnu proizvodnju dobro je sijati špinat na uzdignute gredice prekrivene agrotekstilom. Za proizvodnju za tržište, kada se beru cijele rozete planira se sklop od oko 100 biljaka/m2.

Kako špinat ima kratku vegetaciju najvažnija je mjera zaštita od korova, osobito usjeva koji se kose. Zbog kratke vegetacije i relativno plitkog korijena za normalan rast špinat treba ravnomjernu opskrbu vodom. Za tržište se obično beru cijele rozete špinata, a za preradu špinat se kosi. U rozeti ima 5 do 8 sasvim razvijenih listova. U kućnim vrtovima za vlastite potrebe, mogu se obirati listovi u više navrata. Proljetni i ozimi špinat može dati prinos 10 do 20 t/ha, a jesenski 15 do 30 t/ha, međutim treba očekivati i moguća odstupanja ovisno o lokaciji i klimatskim uvjetima. 

Rotkvica

Rotkvica je biljka blage klime. Najbrže raste pri umjerenim temperaturama oko 17 °C, minimalna joj je temperatura rasta 5 °C, a može podnijeti niske temperature do -4 °C. U povoljnim uvjetima pojedini rani kultivari dospiju za berbu već za 25 dana, ali suboptimalni uvjeti produžuju rast i do 60 dana. Broj dana do tehnološke zrelosti jako ovisi o uvjetima sredine. Iz navedenog proizlazi da se kao ozima može uzgajati na pojedinim mikrolokacijama priobalnog dijela Hrvatske, dok se najčešće uzgaja sjetvom u rano proljeće, čim to vremenske prilike dozvole ovisno o stanju tla i temperaturnim uvjetima (već u veljači u mediteranskom području i u ožujku u kontinentalnom). 

Rotkvica ima razmjerno plitak korijen. Zato joj najbolje odgovara lagano, humozno tlo, dobre strukture, koje nakon navodnjavanja kišenjem ne stvara pokoricu. U uzgoju rotkvice za tržište na većim površinama ne treba ju sijati na istu površinu najmanje 3 godine, niti nakon drugih kultura iz iste porodice. Sije se nakon kulture koja je gnojena organskim gnojivima. Dobro se uklapa i kao pretkultura i kao naknadni usjev.

Deset tona tržne rotkvice iznosi iz tla 25 kg N, 8 kg P2O5, 45 kg K2O i 3 kg MgO, što može poslužiti kao osnova za gnojidbu rotkvice. Nakon kulture koja ostavlja dosta dušika u tlu (grašak, grah mahunar) često nije potrebno gnojiti dušikom, jer prevelike doze mogu djelovati na smanjenje kvalitete i nakupljanje nitrata. Dovoljna je obrada tla na dubinu od 15 do 20 cm. U predsjetvenoj pripremi obično se formiraju gredice, a površina dobro izravna i obradi frezom, a po potrebi lagano povalja. Sije se na razmak redova 15 do 20 cm, oko 350 sjemenki po m2 na dubinu od 1 do 1,5 cm. Nakon sjetve ponovo se povalja. Jednolična dubina sjetve omogućuje jednolično nicanje i formiranje hipokotilskog gomolja najvećim dijelom iznad površine tla. Može se očekivati oko 200 rotkvica/m2, odnosno 15 do 20 vezica za prodaju. Ovisno o kultivaru, razmaku redova i krupnoći sjemena potrebno je 1 do 2 kg sjemena za 1000 m2. Za opskrbu tržišta kroz duže razdoblje sije se u više navrata svakih 5 do 10 dana uz korištenje nekoliko kultivara različite dužine vegetacije. Za rane sjetve preporučuje se prekrivanje gredica agrotekstilom, odnosno, sjetva u visoke tunele ili negrijane plastenike. Kad nastupe više temperature gredice treba otkriti. Od mjera njege usjeva najvažnije je pravovremeno navodnjavanje, kako vlaga tla ne bi pala ispod 60 % poljskog vodnog kapaciteta. Protiv korova herbicidi se mogu upotrijebiti samo prije sjetve, zbog kratke vegetacije rotkvice. Rotkvica se bere kad u većine biljaka promjer hipokotilskog gomolja pređe 15 mm. Ako su u vrijeme berbe umjerene temperature, optimalna tehnološka zrelost može se postići kroz 5 do 6 dana berbe, ali pri temperaturama iznad 25 °C, rotkvica se mora pobrati za 2 do 3 dana. Na našem tržištu najviše se cijene rotkvice promjera 2 do 3 cm. 

Ocijenite članak:

Recepti
U STAJI. Sad već planiramo koliko stoke ostavljamo tijekom zime i koliko hrane joj treba osigurati. Stoku treba štititi od vrućine i davati joj dosta hladne i čiste vode.
Pročitaj više...
Podsjetnik

Arhiva prošlih brojeva časopisa

Izdanje 01.12.2014. Izdanje 15.11.2014. Izdanje 01.11.2014. Izdanje 15.10.2014. Izdanje 01.10.2014. Izdanje 15.09.2014. Izdanje 01.09.2014. Izdanje 15.08.2014. Izdanje 20.07.2014. Izdanje 01.07.2014. Izdanje 15.06.2014. Izdanje 01.06.2014. Izdanje 15.05.2014. Izdanje 01.05.2014. Izdanje 15.04.2014. Izdanje 01.04.2014. Izdanje 15.03.2014. Izdanje 01.03.2014. Izdanje 15.02.2014. Izdanje 01.02.2014. Izdanje 15.01.2014. Izdanje 20.12.2013.
Copyright © 2011. - Gospodarski list d.d.
code: Finesa d.o.o. design:Metuzalem d.o.o.