Dodir prirode Home Webshop Časopis Pitanja i odgovori Vijesti Arhiva

Konvencionalno i ekološko pčelarstvo

Stranice u tiskanom izdanju: 39 - 49

Zašto se baviti pčelama? Od 80-tih godina prošlog stoljeća do danas poljoprivredna proizvodnja se promijenila i intenzivirala gotovo do “savršenstva”. Selekcija i hibridizacija sjemena biljaka, stvaranje i uvođenje novih sorata žitarica, voća i povrća, te genetska manipulacija doveli su do velikih količina plodova po jedinici površine kako bi proizvodnja bila što profitabilnija. Ovo povećanje biljne proizvodnje prati i stočarstvo, kojemu treba sve više visokospecijalizirane hrane za uzgoj i brzi tov životinja. Selekcija je u većini slučajeva bila usmjerena na poboljšanje i povećanje proizvodnih osobina biljaka i životinja, a na teret otpornosti prema bolestima i klimatskim utjecajima. Zato se drugi krug stručnjaka “pobrinuo” pronaći kemijske tvari koje će nadomjestiti slabiju otpornost te je stvorena ogromna paleta proizvoda koji se rabe za zaštitu krhkog zdravlja visokospecijaliziranih biljaka i životinja. Masovnu proizvodnju na velikim monokulturnim površinama poduprla je i tehnika. Danas ogromni strojevi obrađuju velike Zemljine površine i u stanju su u vrlo kratkom vremenu obraditi i “zaštititi” velike površine pod industrijskim biljem. Zbog toga je dio obradivih površina postao osiromašen hranjivim tvarima i simbiontskom florom i faunom uz zagađenost od zaostalih zaštitnih sredstava. Na sreću zbog kašnjenja u utrci s razvijenima, naša tla nisu toliko zagađena. Zato sada pri ulasku u Europsku uniju imamo priliku brzo osposobiti velike površina za prihvatljivu konvencionalnu, ali i ekološku proizvodnju. Zbog zemljopisnog položaja i reljefne raznolikosti naše domovine velike su mogućnosti i za razvoj ekološkog pčelarstva.

Isplativost pčelarske proizvodnje

Svatko tko se bavi pčelarenjem reći će da je to tvornica ispod vedra neba. To je istinita tvrdnja, jer uz sav naš trud i zalaganje krajnji rezultati najviše ovise o vremenskim prilikama na određenom mjestu, u određeno vrijeme. Isplativost ili ekonomičnost bavljenja pčelama je posebno, veliko poglavlje koje obrađuje omjer uloženog i dobivenog. Temelji se na ekonomskim načelima i zahtjeva cjelokupnu razradu svih ulaznih materijalnih troškova u odnosu na ostvarenu dobit. Uz troškove koje imamo na početku nabavom potrebne opreme i pčelinjih zajednica, potrebno je uračunati i ljudski rad (vlastiti, članova obitelji, prijatelja) i mnogo drugih, koje inače ne računamo kao na primjer trošenje sredstava (amortizacija). Kada smo sve uložili i napravili kako treba ovisimo o jednoj jedinki u svakoj košnici – matici. Naime produktivnost kvalitetne matice uz povoljne vremenske prilike i zdravlje cjelokupne pčelinje zajednice zapravo su jedini proizvođači pčelinjih proizvoda. Ljudski čimbenik im samo pomaže, olakšava i usmjerava.

Kako započeti?

Najpogodnije godišnje doba za početak pčelarenja je svakako proljeće i početak ljeta. Uz prethodno navedeno, za osnivanje vlastitog pčelinjaka potrebno nam je slobodno vrijeme, pogodno mjesto na koje možemo smjestiti željeni broj košnica, početna oprema, prostorije za rad s priborom i pčelinjim proizvodima i svakako košnice. Kod planiranja vremena potrebnog za rad s pčelama možemo računati da za detaljan pregled jednog cijelog nastavka od 10 okvira trebamo oko 20 minuta. Tako za nastavljaču od dva nastavka za pregled tri puta godišnje trebamo oko 2 sata. Zbog složenije konstrukcije, nešto je više vremena potrebno za AŽ košnice. Ovdje nisu pribrojene pripreme potrebne za sastavljanje okvira, umetanje satne osnove i sličnih radova prije otvaranja košnica.

Bavljenje pčelama kao izvorom prihoda može se podijeliti u nekoliko skupina;
● hobi pčelarstvo je ono kada držimo oko 20 košnica i nije nam važan prihod, nego prevladava želja za vlastitim pčelinjim proizvodima koje ćemo u najvećoj mjeri podijeliti rodbini i prijateljima. Najveći ulazni troškovi su početna pčelarska oprema, košnice i pčelinje zajednice. Ima godina kada ostvarujemo dobit, ali i onih kada proizvodnja podbaci pa smo u minusu.
● pčelarenje kao dopunsko zanimanje podrazumijeva do 100 košnica. Ovo je već ozbiljnija proizvodnja koju u jeku sezone ne može obaviti jedan čovjek, pa se uključuju i ukućani, a po potrebi i dodatna radna snaga. S ovim brojem košnica moraju se računati ulazni troškovi i prihodi, odnosno temelji se na ekonomskim načelima.
● pčelarenje s više od 100 košnica je osnovno zanimanje i tu sve mora biti ekonomski procijenjeno i opravdano jer vlada zakon velikih brojeva. Može se relativno brzo puno zaraditi, ali i izgubiti.
Broj košnica u jednom gospodarstvu za ostvarenje značajnijih prihoda može biti i manji od prikazanog, ali tada pčelinjaci moraju biti pokretni (seleći) ili smješteni na izrazito povoljnom području gdje se cvatnja medonosnih biljaka međusobno nadopunjuje kroz cijelu aktivnu sezonu.

Mjesto za pčelinjak

Najvažniji preduvjet za postavljanje pčelinjaka je svakako postojanje pčelinje paše. Dokazano je da je najekonomičniji let pčela do 750 metara zračne udaljenosti oko pčelinjaka. S te udaljenosti pčele donesu najviše nektara u odnosu na količinu koju potroše prilikom leta za vlastitu energiju. Pri izboru mjesta za pčelinjak treba se pridržavati odredbi propisanih “Pravilnikom o držanju pčela i katastru pčelinje paše” (Narodne novine broj 18/08, 29/13 i 42/13). Ovim Pravilnikom definirani su pojmovi pčelinje zajednice, pčelinjaka, uvjeti smještaja, seljenja i iskorištavanja pčela. Odredba o smještaju pčelinjaka propisuje uvjete kojima mora udovoljavati mjesto za postavljanje pčelinjaka, bilo kao stojećeg ili su pčele dovezene na pašu. Tako se propisuje da pčelinjak mora biti smješten tako da pčele prilikom izlijetanja ne smetaju susjedima, prolaznicima, javnom prometu i domaćim životinjama. Mora biti udaljen najmanje 500 metara od proizvođačkih i prerađivačkih pogona i turističkih objekata tijekom turističke sezone. Nije dopušteno postaviti pčelinjak bliže od 100 metara od autoceste, željezničke pruge i aerodroma, pri čemu izletna strana ne smije biti okrenuta prema njima. Najmanja udaljenost između dva pčelinjaka mora iznositi 500 metara. Od registrirane oplodne stanice mora biti udaljen 2000 metara. Stacionarni pčelinjak do 20 zajednica, kojemu je izletna strana okrenuta prema tuđem zemljištu ili javnom putu, mora od njih biti udaljen najmanje 20 metara. Ako u stacionarnom pčelinjaku ima više od 20 zajednica udaljenost od izletne strane do ruba javnog puta mora biti najmanje 50 metara, a do međe tuđeg zemljišta najmanje 20 metara. U slučajevima kada je udaljenost stacionarnog pčelinjaka u naseljenom mjestu manja od navedenih pčelinjak mora biti ograđen zaštitnom ogradom (zid, puna ograda, gusta živica) višom od 2 metra. Ova ograda mora biti sa svih strana pčelinjaka 2 metra duža od dužine izletne strane i postavljena najviše 10 metara od izletne strane. Uz poštivanje ovih odredbi, ekološki pčelinjak mora biti smješten na području gdje su osigurani nezagađeni izvori peluda i nektara. To znači da pčelama ne smije biti dostupna industrijska vegetacija na koju se primjenjuju kemijska sredstva za zaštitu, ali im smiju biti dostupni ekološki usjevi ili višegodišnji nasadi. Idealno mjesto za ekološki pčelinjak je ono koje je u polumjeru udaljeno 3 kilometra u odnosu na najbližu prometnicu ili neekološku obradivu površinu. Pčelama s ekološkog pčelinjaka ne smiju biti dostupne niti površine koje se tretiraju protiv komaraca. Navedeni pravilnik propisuje i ostale uvjete o kojima moramo voditi računa prije početka bavljenja pčelama.

Katastar pčelinje paše

Pčelinja paša u Republici Hrvatskoj daje se na gospodarenje pčelarskim udrugama preko Hrvatskog pčelarskog saveza (HPS), a dostupna je svim zainteresiranim pčelarima. Katastar određuje osnovni medonosni potencijal pojedinih vrsta pčelinje paše za područje svih općina u RH i obvezna je osnova za pripremanje i izvedbu pašnog reda na području pojedine općine ili više općina. Katastar sadrži: alfanumeričku bazu podataka te digitalnu i analognu kartu koje sadrže ucrtane državne granice RH, granice županija, gradova i općina. Na kartama su ucrtani svi pčelinjaci koji su označeni simbolom, te predstavljaju samostalni objekt. Unutar oznake simbola nalaze se šifre pod kojima se pohranjuju podaci o zemljopisnom položaju svakog pčelinjaka, podaci o pčelaru, te povjereniku pašnog reda. Katastar uspostavljaju i vode pčelarske udruge prema mjestu djelovanja, te HPS koji objedinjava podatke u Katastru za područje cijele RH. Najkasnije do 31. ožujka svake godine HPS dužan je ažurirati Katastar. Katastrom se, glede pašnih resursa, određuje: vremenski pojava medenja, površina pašnog izvora (medonosnog bilja) u hektarima i procijenjeni relativni udio medonosnog bilja u ukupnom biljnom sastavu na području pasišta, te predvidljivost pčelinje paše. Broj pčelinjih zajednica po hektaru pašnog izvora (medonosnog bilja) kod predvidljivih paša može odstupati najviše za 30% od vrijednosti preporučenog broja pčelinjih zajednica po hektaru, obzirom na promjenjive razmjere medenja na pojedinim podrucjima u RH. 

Pašni red

Pašni red utvrđuje način gospodarenja pčelinjim pašama na području koje zemljopisno pokriva pojedina pčelarska udruga. Pašnim redom se određuje:
● povjerenik pašnog reda,
● veličina pasišta,
● preporučena gustoća pčelinjih zajednica obzirom na količinu i vrstu paše,
● raspored stacionarnih pčelinjaka i raspored nezauzetih stajališta koja su određena za privremeno dovoženje pčelinjih zajednica na pašu, način dodjeljivanja stajališta,
● način uređenja i označavanja stajališta,
● vrijeme dovoženja pčelinjih zajednica na pčelinju pašu,
● vrijeme odvoženja pčelinjih zajednica s pčelinje paše ovisno o medenju,
● postupak kad pčelar mora odseliti pčelinje zajednice sa stajališta,
● način izračuna troškova koji nastaju pri rasporedu pčelinjih zajednica te
● način plaćanja.
Pašni red utvrđuje pčelarska udruga, a potvrđuje HPS. On mora biti usklađen s Katastrom.

Povjerenik pašnog reda i korisnik pčelinje paše

Na prijedlog pčelarske udruge, HPS određuje povjerenika pašnog reda na određenom području koji zemljopisno pokriva pčelarska udruga. Povjerenik mora biti osposobljen za rad s GPS sustavom, te poznavati rad na osobnom računalu. Pčelar, korisnik pčelinje paše, mora prije prijevoza pčelinjih zajednica na pašu Povjereniku predati u roku od 30 dana prije očekivanja pčelinje paše, ili namjere dovoženja pčelinjih zajednica na prezimljavanje Prijavu za dodjelu stajališta i to u pismenom obliku, (putem pošte, elektronske ili fax poruke) u kojoj moraju biti navedeni: ime i prezime pčelara, odnosno naziv tvrtke, adresa te telefonski broj, vrijeme planiranja dovoženja i odvoženja pčela, broj i vrsta prijevoznih jedinica i broj pčelinjih zajednica, te broj pčelinjaka iz Evidencije pčela i pčelinjaka, željeno mjesto za postavljanje pčela. Povjerenik nakon zaprimanja Prijave mora pčelaru odgovoriti najkasnije u roku od 15 dana prije predviđene pčelinje paše ili prije namjere dovoženja pčela na prezimljavanje. Povjerenik izdaje pčelaru Suglasnost za smještaj pčelinjih zajednica na obrascu iz Priloga 1. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik. Povjerenik može odbiti podnesenu Prijavu. U tom slučaju moraju se navesti razlozi njezina odbijanja. Ako Povjerenik ne odgovori u roku na Prijavu, pčelar obavještava HPS, koji je dužan u roku od pet dana od dana zaprimanja obavijesti izvijestiti pčelara o prihvaćanju ili neprihvaćanju Prijave. Kod vremenski nepredvidljive paše pčelar može Povjereniku u pisanom obliku (elektronski ili faxom), odnosno osobno predati Prijavu 48 sati prije namjeravanog dovoženja pčelinjih zajednica. Ako je na pasištu još slobodnog mjesta za dovoženje pčelinjih zajednica, Povjerenik je dužan pčelaru izdati Suglasnost za smještaj pčelinjih zajednica iz članka 9. stavka 3. ovoga Pravilnika, te pčele rasporediti najkasnije u roku od 24 sata. Ako Povjerenik ne odgovori na Prijavu, smatra se da na nju pristaje. Povjerenik je dužan sukladno kapacitetu pasišta prije dovoženja pčelinjih zajednica dogovoriti njihov smještaj s vlasnikom odnosno korisnikom zemljišta. Ako pčelar samostalno dogovori s vlasnikom odnosno korisnikom zemljišta smještaj pčelinjih zajednica, dužan je o istome obavijestiti Povjerenika u roku od 48 sati od postignutog dogovora. Seleći pčelinjak mora biti međusobno udaljen najmanje 200 metara zračne linije i najmanje 500 metara od stacionarnog pčelinjaka, te najmanje 2000 metara od oplodne stanice za uzgoj matica. Iznimno razmak između stajališta može biti manji, ali u tom slučaju pčelinje zajednice dvojice vlasnika ne smiju imati zajednički koridor letenja. Kada se radi o stajalištu na kojem će privremeno dovezene pčelinje zajednice prezimljavati, Povjerenik može zahtjevati da je između stajališta za prezimljavanje i najbližeg stacioniranog pčelinjaka najmanja zračna udaljenost od 500 metara. Pčelar nakon postavljanja selećeg pčelinjaka na stajalište, mora odmah na vidljivom mjestu označiti vlasništvo pčelinjaka, pločom pravokutnog oblika koja ne smije biti manja od 20 x 30 cm, i na njoj mora biti čitko ispisano ime i prezime, odnosno naziv tvrtke, adresa, telefonski broj pčelara te broj pčelinjaka iz Evidencije pčelara i pčelinjaka. Kod ekološkog pčelinjaka pčelar mora uz podatke iz stavka 1. ovoga članka na ploči navesti broj upisa u Upisnik ekoloških proizvođača i naziv nadzorne stanice. Povjerenik obavještava zainteresirane pčelare o važnim događanjima i za pčele opasnim promjenama na stajalištu. Povjerenik može tražiti da pčelar koji prevozi pčele, najkasnije u roku od 48 sati odseli pčelinje zajednice sa stajališta ako je paša završila i ne postoji mogućnost za njenim obnavljanjem. Ako je pčelar tijekom korištenja paše nanio štetu vlasniku, odnosno korisniku zemljišta, vlasnik odnosno korisnik zemljišta može tražiti odseljenje pčelinjih zajednica. Vlasnik pčela je dužan pčelinje zajednice odseliti sa stajališta najkasnije u roku od 48 sati.

Evidencija pčelara i pčelinjaka

Svi pčelari i pčelinjaci upisuju se u Evidenciju pčelara i pčelinjaka u RH koju vodi Hrvatski stočarski centar (HSC). Prikupljanje podataka za Evidenciju obavljaju Povjerenici. Evidencija se vodi u pisanom ili elektronskom obliku prema obrascu iz Priloga 2. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik. Pčelarske udruge prikupljene podatke dostavljaju HPS-u, koji ih prosljeđuje HSC-u na obradu. Pčelar je obvezan dopustiti Povjereniku pristup pčelinjaku, te davati podatke koji se od njega traže za potrebe Evidencije. Pčelar je dužan jednom godišnje dostaviti HPS-u podatke o brojnom stanju pčelinjih zajednica na obrascu iz Priloga 3. koji je tiskan uz ovaj Pravilnik. Podaci moraju sadržavati broj pčelinjih zajednica na dan 1. lipnja tekuće godine s rokom dostave od 15 dana. HPS prosljeđuje HSC-u podatke u roku od 15 dana od dana njihova primitka. Troškovi vođenja Katastra i Evidencije namiruju se iz naknada koje pčelari korisnici ovih usluga uplaćuju HPS-u kao i iz drugih izvora koje po toj osnovi ostvari HPS.

Postavljanje pčelinjaka

Prema lokaciji pčelinjak može biti uz kuću u kojoj stanujemo ili udaljen od pčelara. Razlika je u tome što za pčelinjak uz kuću prilagođavamo mjesto za smještaj košnica potrebama pčelara, za udaljeni pčelinjak imamo slobodu traženja najpogodnijeg mjesta. Pčelinjak uz kuću je nadohvat ruke, a sve ostalo se podvrgava mogućnostima usklađenja zadanog s idealnim. Ne smije se postaviti na betonirano ili još gore, asfaltirano dvorište. Isto tako nije preporučljivo postavljati košnice tik uz zid kuće niti u prostoru zatvorenom okolnim zgradama, iako nam se čini da su tu najbolje zaštićene od vremenskih nepogoda. Prostori između zgrada često su izloženi jednosmjernom strujanju zraka - propuhu koji nije poželjan. I u jednom i u drugom slučaju za vrijeme ljetne pripeke, sunčane zrake se odbijaju od tih najčešće svijetlih podloga i time podižu temperaturu košnica dovodeći do pregrijavanja unutrašnjosti koje može dovesti i do topljenja i otpadanja saća ili naslanjanja na susjedne okvire što ima štetne posljedice. U takvim uvjetima pčele troše mnogo vremena i energije na rashlađivanje košnica. Pčelinjak postavljamo u zelenilo, dovoljno odmaknut od zgrada i ne na putu vjetrova, a osobito sjevernih, koji u proljeće izrazito ometaju rad pčelama. Poželjno je da su oko pčelinjaka voćke, koje čine prošaranu hladovinu, a ispred trava koju treba redovito održavati da ne preraste visinu leta košnica. Kemijsko suzbijanje trava i korova nije preporučljivo – kako zbog štetnosti herbicida na pčele tako i zbog neprirodnog izgleda ogoljene površine. Ako nema prirodne hladovine nastojimo posaditi jednogodišnje biljke koje brzo i visoko rastu (suncokret), napravimo umjetnu hladovinu prekrivačima od mreže za sjenjenje ili trstike, ali svakako posadimo voćke ili drugo drveće koje će kroz neko vrijeme stvarati hladovinu kakvu mi želimo. Košnice okrenemo na sunčanu stranu tako da nisu izložene ljetnoj pripeci već se nalaze u hladu i to između 11 i 15 sati. Sunce blagotvorno djeluje na rad zajednica, a osobito u rano proljeće i kasnu jesen. Za zaštitu od vjetrova možemo iskoristiti udaljenu zgradu, visoku živicu ili napravimo ogradu. Poželjno je da zemljište na koje želimo smjestiti košnice bude ravno i suho, odnosno blago nagnuto na jug ili jugoistok. Brdovite terene možemo kopanjem prirediti u obliku terasa. Ako okućnica, na koju smještamo pčelinjak nije ograđena, onda je poželjno sam pčelinjak ograditi makar i nižom živicom ili ogradom da spriječimo ulazak neopreznih ljudi ili životinja. Pčelinjak udaljen od pčelara ima prednosti traženja prethodno opisanih uvjeta, a da ih ne moramo suviše prilagođavati potrebnim. Pri odabiru mjesta možemo još i napomenuti, da je dobar smještaj pčelinjaka onaj gdje se pčele na povratku s paše spuštaju prema njemu, a neopterećene teretom uzlijeću prema paši. Udaljenost mjesta pčelinjaka je svakako važan čimbenik. To je u prvom redu zbog troškova prijevoza i vremena koje utrošimo na put odnosno da ga možemo češće obilaziti i na vrijeme obavljati potrebne radove. Kraj u koji želimo smjestiti pčelinjak treba biti neopterećen pčelinjacima ne samo zbog paše nego i zbog mogućnosti širenja pčelinjih bolesti. Moramo paziti da postavljanjem košnica ne ometamo uobičajene putove kojima prolaze ljudi i životinje. Mještane moramo upozoriti da ne vežu stoku za drveće oko pčelinjaka prilikom ispaše, jer pčele ne vole miris stoke, pa je mogu napadati, a osobito za ljetnih mjeseci kada je pčelinja paša slabija. Treba voditi računa i o rojenju koje će nam se zasigurno ponekad dogoditi. Zbog toga je pčelinjak dobro smjestiti na kraju naselja uz rub šuma ili livada.

Vrste pčelinjaka

Prema načinu gradnje i smještaja pčelinjaci mogu biti otvoreni samostojeći u prirodi i zatvoreni u obliku paviljona ili posebno građenih kućica. Otvoreni pčelinjaci su oni gdje su košnice u određenom rasporedu smještene slobodno u prirodi na ograđenom ili neograđenom zemljištu. Svaka košnica ima svoj krov. Postolje na kojemu košnice stoje može biti pojedinačno ili za više njih. Zemljište mora veličinom odgovarati broju košnica koji želimo smjestiti tako da razmak između košnica bude dovoljan za rad s pčelama i da se pčele međusobno ne uznemiruju. O rasporedu košnica postoje oprečna razmišljanja. Jedan od načina je smještaj u jednom neprekinutom redu do 10 košnica, onda prekid od nekoliko metara, pa opet red košnica. Pri ovom načinu smještaja leta svih košnica okrenuta su u jednom smjeru. Razmak od košnice do košnice je 15 do 20 cm tako da se može raditi s jednom košnicom ne ometajući drugu, a i da se krovovi susjednih košnica ne sudaraju. Ako imamo više redova preporučljivi razmak između njih je barem 10 metara. Može biti i nešto manji, ali dovoljan da se pri radu u jednom redu ne nalazimo na putu pčelama iz drugog reda. Kao nedostatak ovakvog rasporeda košnica spominje se zalijetanje pčela u susjedne košnice i eventualno zalijetanje matice kada se vraća sa svadbenog leta. Sljedeći bitan nedostatak je i uznemiravanje pčela na istom postolju, jer se potres jedne košnice prenosi na ostale. Prednosti ovog rasporeda košnica su u tome što u jesen i prilikom prezimljivanja stisnemo košnice što bliže jednu drugoj, možemo ih zajednički omotati nekim izolacijskim materijalom i tako štedimo toplinu i sprječavamo hlađenje koje nastaje strujanjem zraka između njih. Drugi način je grupiranje košnica u skupine, najčešće po tri. Tada košnice možemo složiti, na primjer oko nekog drva gdje imaju dovoljno hlada, a krošnja štiti i od izravnog lupanja kiše. Leta su okrenuta u različitim smjerovima, zbog čega su rjeđa zalijetanja pčela u susjedne košnice, a isto je i s maticama. U zimskom razdoblju teško ih je grupirati i zajednički utopliti. Drugi način smještaja košnica su zatvoreni pčelinjaci i paviljoni. To su posebne namjenske građevine izgrađene od drva ili zidane koji stoje stalno na jednom mjestu, zatim mogu biti montažne - privremene ukoliko pčele premještamo s mjesta na mjesto i trajno seleći pčelinjaci koji su ugrađeni na neko vozilo ili su njegov sastavni dio. Najčešće su to autobusi ili kamioni prilagođeni smještaju košnica, ali u novije vrijeme mogu biti i kontejneri ili prikolice koje se prevoze vučnim vozilom. Zidani ili od drva izrađeni pčelinjaci su u stvari kućice koje imaju otvorenu jednu ili više strana. Otvorene strane veličinom odgovaraju broju košnica koje želimo smjestiti. U njih najčešće smještamo AŽ košnice koje su tijesno složene jedna uz drugu u dva do tri reda. Ovaj tip košnica otvara se otraga kao ormarić, a iza njih mora biti prostor koji nam omogućava neometan rad. Najbolja je širina prolaza od 2 m. Takvi pčelinjaci imaju temelje i krov kao prave kuće što ih čini skupom prvotnom investicijom. Mogu se graditi i za druge tipove košnica, što nije ekonomski opravdano. Za LR nastavljače dobro je napraviti nadstrešnicu kako bi se košnice zaštitile od vlage i propadanja, a i mi možemo raditi s pčelama kada pada lagana kiša. Iza prostora s košnicama nalaze se i prostorije za rad pčelara i za vrcanje. Stranice prostorija za vrcanje u sklopu pčelinjaka moraju biti bez šupljina, a na prozorima moraju biti ugrađene bježalice koje omogućavaju izlaz pčela, ali ne i ulaz. Montažni pčelinjaci u pravilu služe samo za zaštitu košnica od nevremena na mjestu paše. Najčešće su to samo krovovi na skupovima od 2 do 3 reda AŽ košnica. Prostorije za rad Ako nismo investirali i napravili zatvoreni pčelinjak s posebnim prostorijama u kojima ćemo držati rezervnu opremu i pribor za rad, izrađivati i sastavljati okvire i popravljati košnice te vrcati med preinačit ćemo postojeće kućne prostorije ili ih povremeno iskoristiti za pčelarstvo. Okvire možemo sastavljati u garaži ili maloj radionici u sklopu gospodarske zgrade. Prostorije u kojima čuvamo rezervnu opremu moraju biti suhe i prozračne, a osobito one u kojima ćemo čuvati rezervno saće. Treba izbjegavati podrumske prostorije, ako nisu savršeno izolirane protiv vlage. Nije uputno opremu držati niti u prostorijama sa zimnicom, vinom, octom ili naftnim derivatima. To je bitno stoga što je gotovo sva pčelarska oprema drvena, a drvo je porozno i upija strane mirise koji mogu odbijati pčele. Prekomjerna vlaga može iskriviti drvene dijelove košnica ili okvire. Važno je da se sva skladištena rezervna oprema nalazi na jednom mjestu kako je ne bi tražili onda kada nam je potrebna. Kako ćemo u početku vrcati najviše dva puta godišnje to možemo obaviti u kuhinji. Prozori i vrata moraju biti dobro zatvoreni kako pčele ne bi mogle ulaziti unutra. Za poneke pčele koje ipak donesemo na okvirima na jedan od prozora postavimo umreženi okvir s ugrađenom bježalicom. Nakon vrcanja med treba odstajati neko vrijeme u toploj i suhoj prostoriji, bez stranih mirisa da na površinu isplivaju mrvice voštanih poklopaca, peluda, pjene i drugih nečistoća. Što je prostorija toplija, to je ovaj proces brži. Topljenje voštine također možemo obaviti u kuhinji ili u nekoj drugoj prostoriji gdje imamo kakvo kuhalo, ali oprezno je se vosak može zagrijati na temperature veće od 100 oC (pa kod prolijevanja može izazvati teške opekline), a tako zagrijan lako gori. Za izgradnju većih paviljona ili nadstrešnica dobro je savjetovati se sa stručnjacima koji se bave arhitekturom ili građevinom kako bi prilikom gradnje zadovoljili i sigurnosne uvjete. Kod mjesnih vlasti treba dogovoriti i izvaditi potrebnu dokumentaciju u slučajevima gradnje zidanih objekata.

EKOLOŠKO PČELARSTVO

Pčelarenje, kao dio poljoprivrede, samo po sebi podrazumijeva zdravu i ekološki prihvatljivu proizvodnju. Za ljudsku potrošnju najinteresantniji su proizvodi koje pčele dorađuju ili same proizvode, kao med, vosak, matična mliječ i otrov ili oni koje pčele sakupljaju u prirodi i uz neznatnu doradu koriste – pelud i propolis. Budući da je u cilju zaštite i povećanja proizvodnje konvencionalna poljoprivreda počela koristiti sve više kemijskih sredstava (pa i genetski promijenjene biljke) postala je upitna prirodna čistoća pčelinjih proizvoda kao zdrave hrane uzete izravno iz prirode.

S druge strane na taj način proizvedeni poljoprivredni proizvodi zdravstveno su ispravni za ljudsku potrošnju, uz uvjet da se poštuju koncentracije, načini i vrijeme primjene određenih zaštitnih sredstava, te karenca. Dogovorom pčelara i poljoprivrednika oko vremena i načina primjene sredstava za zaštitu bilja u najvećoj se mjeri izbjegavaju veće štete na pčelama i zagađenost njihovih proizvoda. Uz korištenje kemijskih sredstava u poljoprivredi osnažila je i upotreba raznih lijekova u zdravstvenoj zaštiti ili tehnologiji uzgoja pčela. Tome je svakako pridonijelo širenje varoe kao nametnika, a ujedno i prijenosnika mnogih bolesti odraslih pčela ili pčelinjeg legla. Svoju ulogu ima i globalizacija tržišta pa razne farmaceutske tvrtke predstavljaju i nude lijekove koji će zaštititi pčele od svega i svačega, a pčelari su ih u dobroj namjeri počeli koristiti i kada treba i kada ne treba. Tako su se pojavili nerazgrađeni ostaci lijekova u medu i drugim proizvodima. Nalazimo ih i u vosku, koji se pretapanjem koristi za nove satne osnove ili za druge namjene, kao što je kozmetika i slično. Višestrukim pretapanjem se štetne tvari koncentriraju pa stanice saća već i prije skladištenja meda i peluda postaju mogući izvor onečišćenja.

Usklađivanje naših zakona s odredbama i normama Europske Unije donijelo je napredak u certificiranju i stavljanju u promet proizvoda s oznakom “Hrvatski ekoproizvod”. Tako su početkom ovog stoljeća osnovne smjernice ekološke prehrambene i poljoprivredne proizvodnje bile zacrtane “Zakonom o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda”. Ovaj Zakon 2010. je zamijenjen “Zakonom o ekološkoj proizvodnji i označavanju ekoloških proizvoda” koji je objavljen u Narodnim novinama broj 139 od 10. 12. 2010. Na osnovi ovog Zakona donijet je “Pravilnik o ekološkoj proizvodnji bilja i životinja”, (NN broj 1 od 02. 01. 2013. koji podrobno propisuje uvjete smještaja i postupaka koje mora zadovoljavati ekološki pčelinjak. 

Prema spomenutom Zakonu ekološka proizvodnja je poseban sustav održivog gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu, koji obuhvaća uzgoj životinja i bilja, proizvodnju hrane i sirovina, te preradu primarnih proizvoda. Uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane tehnološke metode, zahvate i sustave koji najpovoljnije koriste plodnost tla i raspoložive vode, te prirodna svojstva biljaka i životinja. Povećanje prinosa i otpornosti biljaka postiže se pomoću prirodnih sila i zakona, a dodatno uz propisanu uporabu gnojiva i sredstava za zaštitu bilja i životinja životinja, koji su sukladni međunarodno usvojenim načelima i normama. Iz ovakvih, naoko zamršenih definicija, proizlazi da je temelj ekološkog pčelarenja ekološka poljoprivreda. Za pokretanje ekološkog pčelarenja ili prijelaz s konvencionalnog na ekološki način pčelarenja potrebno je zadovoljiti dosta strogih uvjeta: 1. Upoznati se i prilagoditi zakonskim propisima. Uz spomenute Zakone i Pravilnike postoji još dosta propisa koji reguliraju proizvodnju, preradu i promet pčelinjih proizvoda. Primjerice je tu i “Pravilnik o stručnoj kontroli u ekološkoj proizvodnji” (NN broj 68 od 17. 06. 2011.) koji definira sljedeći korak. 2. Nakon što smo se odlučili baviti uzgojem pčela na ekološki način potrebno je prijaviti se ovlaštenoj nadzornoj stanici. U Republici Hrvatskoj ih je za sada registrirano sedam: u Omišlju, Osijeku, Splitu, Bukovlju, Čakovcu i dvije u Zagrebu. Preporučljivo je da je ta stanica što bliže mjestu gdje će biti smješten pčelinjak kako bi troškovi bili što niži. Nakon prijave nadzornoj stanici ona obavlja izvid o čemu izdaje zapisnik. Od izdavanja zapisnika počinje teći prijelazno razdoblje koje za svakog pčelara traje različito, a određuje ga nadzorna stanica. Osim osnivanja novih ekoloških pčelinjaka i konvencionalni pčelar može postati ekološki, ako zadovolji uvjete i rokove koje mu naloži nadzorna stanica. U tom razdoblju prijelaza potrebno je stare košnice zamijeniti novima, ili sa starih sastrugati boju i obojiti ih ekološki certificiranim bojama (certifikat sačuvati). Sve saće mora se zamijeniti novim, izgrađenim na certificiranim ekološkim satnim osnovama učvršćenim s inox žicom. U tom razdoblju sprječavanje i suzbijanje bolesti provodi se postupcima i sredstvima koja su dopuštena za ekološku proizvodnju. 3. Pčelar se mora upisati u Upisnik poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava koji se vodi pri Uredu državne uprave za poljoprivredu u svakoj županiji. Nakon toga se Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja podnosi zahtjev za upis u Upisnik proizvođača u ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Uz zahtjev je potrebno priložiti i sljedeće dokumente; Rješenje o upisu u registar za pravne osobe ili obrtnicu, Izvadak iz zemljišne knjige ili drugi dokaz o korištenju zemlje na ime tražitelja upisa, Izjavu da je proizvođač upoznat s pravilima i propisima o ekološkoj proizvodnji, Zapisnik nadzorne stanice o obavljenom prvom stručnom nadzoru i propisani iznos državnih biljega. Svi navedeni dokumenti prilažu se kao izvornici, prijepis ili preslika. 4. Ekološko proizveden proizvod mora biti propisano označen kako bi se izbjegla mogućnost zamjene s proizvodima proizvedenim na drugi način (konvencionalno). Znak “Hrvatski ekoproizvod” stavlja se na prednju naljepnicu ili odmah iznad nje tako da je jasno vidljiv i čitak. Mora biti neizbrisiv pa se zato nanosi utiskivanjem ili otiskivanjem otpornom bojom. On je okruglog oblika zelene boje na bijeloj podlozi. Veličina ovisi o veličini ambalaže i naljepnice na koju se stavlja. Da bi ovlašteno smjeli staviti taj znak na proizvod ekološka proizvodnja, u pčelarstvu podliježe stručnom nadzoru u svakom dijelu proizvodnje. Tako je pčelar dužan voditi knjigu pčelinjaka i dnevnik pčelarske proizvodnje, te knjigovodstvo iz kojeg je vidljiva i moguća provjera podrijetla svih kupljenih i upotrijebljenih materijala u proizvodnji ekološkog proizvoda. To je važno zbog toga što je u ekološkoj proizvodnji dopušteno, strogo nadzirano, korištenje pomoćnih tvari i aditiva koji nisu ekološki proizvedeni, a primjenjuju se sukladno vrijedećim propisima o proizvodnji namirnica. 5. Nakon provođenja prethodno navedenog stručnog nadzora pravne osobe ovlaštene za provedbu postupka potvrđivanja izdaju potvrdnicu (certifikat) da je određeni pčelarski proizvod proizveden u nadziranoj ekološkoj proizvodnji sukladno svim zahtjevima i propisima koji tu proizvodnju prate. Izdavanje potvrdnice temelji se na zapisnicima nadzorne stanice i dokumentaciji ispitnog laboratorija o zadovoljenju svih postavljenih uvjeta. Podsjetimo da pčelinjak za ekološku proizvodnju mora biti postavljen tako da u polumjeru od 3 kilometra oko njega nema konvencionalne niti integrirane poljoprivredne proizvodnje u kojoj se koriste kemijska zaštitna sredstva, odnosno može biti samo ekološka proizvodnja. Također uz poljoprivredu na istoj udaljenosti ne smije biti bilo koja proizvodnja ili prerada koja je izvor nekog onečišćenja okoliša. Tu spadaju spalionice i odlagališta otpada, industrijske zone, gradovi, velike prometnice (autoput). Na istoj udaljenosti ne smije se nalaziti niti konvencionalni pčelinjak. Ekološki pčelinjak mora imati osiguran izvor čiste vode iz higijenskih pojilica. Prilikom oduzimanja okvira s medom za vrcanje, pčele se iz medišta ne smiju tjerati kemijskim sredstvima nego pomoću bježalica. Za liječenje pčelinjih zajednica nije dopuštena upotreba antibiotika, nego se zdravlje održava snažnim i otpornim zajednicama, a tretiranje protiv nametnika provodi se organskim kiselinama – mravlja, mliječna i oksalna. Dezinfekcija pribora, košnica i prostora provodi se fizikalnim postupcima (prokuhavanje i opaljivanje) ili također organskim kiselinama. Zbog primjene navedenih kiselina za ekološku proizvodnju su najprimjerenije LR ili druge nastavljače, jer u unutrašnjosti nemaju metalne dijelove kao što je to slučaj kod AŽ košnica. Svi metalni dijelovi koji se upotrebljavaju u ekološkoj proizvodnji moraju biti od inoxa. Premazivanje metala smjesama voska i propolisa nije svrsishodno, jer takve premaze kiseline podgrizaju. Zbog miješanja pribora i opreme, a i otežanog nadzora ne preporuče se istovremena konvencionalna i ekološka proizvodnja, odnosno za takve dvije proizvodnje bilo bi potrebno imati dva potpuno odvojena i opremljena pčelinjaka. Iz navedenog proizlazi da ekološka proizvodnja zahtijeva znatnija početna i tekuća ulaganja od konvencionalne, stoga i proizvodi moraju biti skuplji. Troškove za provedbe stručnih nadzora na ekološkom proizvodnjom snosi proizvođač, a propisani su “Pravilnikom o visini naknade troškova za provedbu stručnog nadzora nad ekološkom proizvodnjom i troškova utvrđivanja sukladnosti s temeljnim zahtjevima” (NN broj 41 od 09.04.2008.). Tu pomaže i država, pa ekološki proizvođači mogu biti korisnici novčanih poticaja, uz uvjet da su upisani u Upisnik poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava, Upisnik ekoloških proizvođača i da posjeduju potvrdnicu o sukladnosti zahtjevima ekološke proizvodnje. Novčani poticaji ostvaruju se jednom godišnje. Ovo je samo jedan dio uvjeta i zahtjeva za ekološku pčelarsku proizvodnju. Zakonska legislativa je puno opsežnija od navedene. Za sve pobliže informacije potrebno se obratiti Ministarstvu poljoprivrede, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb ili Poljoprivrednoj savjetodavnoj službi, Fra Andrije Kačića Miošića 9/III, Zagreb. Određene informacije također se mogu dobiti u Uredima za poljoprivredu općina, gradova ili županija.

BOLESTI PČELA 

Bolesti pčela su posebno područje o kojemu treba razmisliti pri donošenju odluke o bavljenju s pčelama, a posebno u ekološkom pčelarstvu. Grubo bi se mogle podijeliti na dio pčelinje zajednice koji zahvaćaju, pa se prema tome dijele na bolesti odraslih pčela i na bolesti pčelinjeg legla. 

Provedenim istraživanjima unatrag 20-tak godina ovakva podjela se polako napušta, jer je razvojem laboratorijske dijagnostike nedvojbeno utvrđeno da se uzročnici istih bolesti mogu pronaći u razvojnim stadijima, odnosno leglu i u odraslim pčelama. Tu su u prvom redu virusi i bakterije. Ova podjela je ekspanzijom varoe promijenjena, jer je dokazano da varoa sišući hemolimfu u leglu i na odraslim pčelama prenosi uzročnike drugih, a ponajprije virusnih bolesti. Danas se bolesti pčela dijele prema uzročniku koji ih izaziva, pa ih dijelimo na bakterijske, virusne, gljivične i parazitarne. Od mnoštva opisanih mogu se izdvojiti najčešće koje izazivaju najviše šteta u pčelarstvu, iako niti jedna nije beznačajna. To su u prvom redu varooza, zatim američka gnjiloća i nozemoza.

Varooza

Iako ne postoji idealan lijek za suzbijanje ovog nametnika, pravodobnim poduzimanjem različitih postupaka moguće ga je zadržavati na broju koji pčelinjoj zajednici dozvoljava preživljavanje i proizvodnju. Varooza je stalna prijetnja svim pčelinjacima, a značajna je kao nametnik koji svojim parazitiranjem oslabljuje leglo i odrasle pčele, ali i kao prenosilac različitih pčelinjih bolesti. Varooza je nametnička bolest odraslih pčela, te pčelinjeg legla (u prvom redu trutovskog) uzrokovana grinjom Varroa Jacobsoni (mala varoa) i Varroa destructor (velika varoa). Za naše pčele značajna je velika varoa čije dvije od dvadesetak podvrsta napadaju europske rase pčela. Mala i velika varoa razlikuju se vanjskim izgledom i strukturom DNK. Ženke varooe žive na pčelama i hrane se njihovom hemolimfom, a jajašca polažu uz pčelinje leglo, dok razvojni stadiji parazita sišu hemolimfu pčelinjim ličinkama i kukuljicama. Bolest je kroničnog tijeka, a razvojem većeg broja grinja može dovesti do slabljenja i propadanja pčelinje zajednice. 

Uzročnika bolesti grinju Varrou destructor možemo vidjeti golim okom. Odrasla ženka ima četiri para nogu (tri para prema naprijed i jedan prema nazad), dužine je od 1,3 do 1,7 mm, a širine od 1,5 do 1,9 mm. Tijelo je ovalnog i plosnatog oblika, a prekrivena je lenim, hitinskim štitom crvenosmeđe boje (kestenaste). Mužjaci su manji, dužine oko 0,8 i širine oko 0,7 mm, okruglasti i bijelosivi ili žučkasti. Oni nakon parenja ugibaju. Oplođene ženke prežive zimu i u proljeće nesu tri do pet jaja u stanice s leglom. Kada u košnici ima trutovskog legla radije tamo polažu jajašca. To se objašnjava duljim razvoje trutovske ličinke i feromonima. Cijeli razvoj grinja odvija se u poklopljenom pčelinjem leglu. Ispod poklopca grinje dostižu i spolnu zrelost. U trenutku kada mlada radilica ili trut izlazi iz stanice one izlaze zajedno s njom. Odrasla grinja parazitira samo na živim pčelama, dok mrtve odmah napušta.

Znakovi bolesti uočavaju se kod jačih invazija. Razvoj ličinke poremećen je ukoliko je napadnuta većim brojem nametnika. Često se dogodi da se prije vremena ličinke ispruže. Ukoliko je došlo do njihovog uginuća raspadaju se i poprimaju prljavožutu boju koja prelazi u tamnosmeđu. Propala masa specifičnog je slatkastog mirisa i rasteže se u paučinaste niti. Zatim postaje mrvičasta, a na kraju je uočavamo kao sasušenu masu na dnu stanice. Ukoliko je invazija bila nešto slabija možemo uočiti mlade pčele koje su oštećene, bez nogu ili ne mogu izravnati krila. Ostale pčele ih izbacuju iz košnice, pa možemo vidjeti kako pužu oko leta. Kada se radi o jačoj invaziji na odraslim pčelama nalazimo veliki broj grinja. Uznemirene pčele izlaze na poletaljku, vrte se na jednom mjestu i pokušavaju nogama skinuti parazite s tijela. Na kraju padnu ispred košnice i ugibaju. Ukoliko je zajednica invadirana velikim brojem nametnika može se dogoditi da pčele napuste leglo i izlaze iz košnice u obliku slabog roja. Ukoliko pčelar ne poduzme odgovarajuće mjere dolazi do sigurnog propadanja pčelinje zajednice. Suzbijanje bolesti treba započeti prije nego uočimo slabljenje ili propadanje pčelinje zajednice. Razlikujemo biološke i kemijske metode suzbijanja, a najbolji rezultati postižu se njihovom kombinacijom. Biološko suzbijanje provodi se u pašnom razdoblju izgradnje saća i uzgoja trutovskog legla. U košnicu stavimo okvire građevnjake u kojima će pčele izgraditi uglavnom trutovsko saće. Kada je leglo poklookvir građevnjak se izvadi, saće se izreže i pretopi u vosak, a okvir se vraća u košnicu i postupak ponavlja. Strogo treba voditi računa da saće izvadimo prije izlaska trutova iz stanica kako ne bi postigli suprotni učinak i “uzgojili” više varroa. Za kemijsko suzbijanje postoji veliki broj sredstava koja se koriste protiv varooe, ali niti jedno od njih ne jamči potpunu učinkovitost i istrebljenje varoe. S obzirom na način primjene i djelovanja razlikujemo isparavajuća, dimna, kontaktna i sistemska sredstva. Isparavajuća sredstva isparavanjem u košnici djeluju na varooe tako da se one otpuštaju od pčela i padaju na podnicu. U tu skupinu spadaju timol i mravlja kiselina. Prilikom primjene ove metode moramo biti oprezni jer naglo isparavanje može ugroziti i pčelinju zajednicu. Dimna sredstva dolaze u obliku tableta, smotaka i listića. Djelatne tvari iz dima oštećuju ili uništavaju varooe. U ovu grupu spadaju fenotijazin i amitraz koji se u prodaji nalaze pod različitim komercijalnim nazivima. Kontaktna sredstva primjenjuju se prskanjem. Najbolje je sredstvo primjeniti kao aerosol u obliku fine magle. Najviše se koristi amitraz, mliječna i oksalna kiselina. Kontaktna sredstva nalaze se i na različitim nosačima (letvice, furniri i razne trake) pa se pčele prolaskom o njih ostružu i pokupe dio sredstva na svojem tijelu. Sistemska sredstva pčele uzimaju u hrani, pa ona iz srednjeg crijeva dospjevaju u hemolimfu koju parazit siše. Primjena određenog kemijskog sredstva uvjetovana je godišnjim dobom i unosom nektara u košnice, da se ostaci ne bi našli u medu i drugim pčelinjim proizvodima. Organske kiseline bez obzira na način primjene prihvatljive su i u ekološkom pčelarstvu, a dobro ih je kombinirati i s drugim prirodnim sredstvima koja su obično bazirana na različitim eteričnim uljima. U novije vrijeme neka sredstva dolaze u obliku gela koji regulira isparavanje djelatne tvari ovisno o temperaturi okoline.

Nozemoza

Nozemoza je vrlo rasprostranjena nametnička bolest odraslih pčela koju uzrokuje jednostanični organizam Nosema ceranae i Nosema apis. Parazitiraju u srednjem crijevu odraslih pčela (matica, radilica i trutova), gdje se razmnožavaju i tvore spore preko kojih se bolest dalje širi. Zdrava pčela hranom unosi spore u svoj probavni trakt. One dospiju u srednje crijevo gdje proklijaju te se nakon toga razviju u vegetativne oblike u kojima ulaze u epitelne stanice crijeva i tamo se razmnožavaju. U napadnutim stanicama prolaze sve razvojne stadije do ponovnog oblikovanja spora. Napadnute stanice propadaju, a spore izlaze iz njih, te ulaze u susjedne stanice. Za osam do deset dana zahvaćeno je cijelo srednje crijevo, a njegova je šupljina ispunjena velikim brojem spora koje izlaze u okolinu zajedno sa izmetom. Spore su ovalnog oblika, dužine 5 - 7, a širine 3 - 4 mikrometra. Prilično su otporne u vanjskoj sredini, pa u suhim mrljama izmeta na saću i u prirodi mogu opstati mjesecima, a u medu ostaju žive i do godine dana. Osjetljive su na visoke temperature, pa ih one iznad 70ºC ubijaju trenutačno. Izbijanju bolesti osim uzročnika pogoduju i određeni negativni faktori poput hladne i vlažne jeseni, duge i jake zime, loše ventilacije i vlage u košnici, uznemiravanja pčela tijekom zimovanja, te loše kvalitete meda na kojem pčele prezimljuju (medljikovac). Unutar zajednice bolest se širi izmetom koji je bogat sporama. Zbog bolesti dolazi do poremećaja u probavi pa je izmet proljevast i u njemu ima neprobavljenog meda. Zbog toga ga pčele rado ližu i tako se broj zaraženih pčela sve više povećava. Važan uzrok u širenju bolesti je i matica jer ona stalno balega unutar košnice. Ona se može zaraziti samo u razdoblju kada se hrani medom, a to je rojenje i zimsko mirovanje. Bolesna matica sve slabije leže jaja, pa je pčele zamjenjuju tihom izmjenom. Između košnica i okolnih pčelinjaka bolest se najčešće širi preko pojilica zagađenih izmetom, zatim grabežom, zalijetanjem pčela, prometom bolesnih matica i oboljelih pčelinjih zajednica, prenošenjem okvira iz bolesnih zajednica u zdrave te opremom i priborom kojima se koristimo u radu oko pčela. Dijagnoza bolesti postavlja se u specijaliziranim ovlaštenim laboratorijima na temelju mikroskopskog nalaza spora. Na pretragu se, putem ovlaštenih veterinarskih organizacija, šalju uzorci od oko tridesetak uginulih pčela (zimski gubici) iz svake košnice u papirnatoj ili kartonskoj ambalaži. Za pčelare koji sele pčelinje zajednice, prodaju pčelinje proizvode ili matice to je zakonska obaveza koju trebaju ispoštovati do kraja mjeseca ožujka. Prilikom sumnje na zarazu u ostalom dijelu godine mogu se hvatati žive pčele za dijagnostiku. U slučaju potvrđivanja bolesti daljnji postupci također su određeni “Pravilnikom o mjerama suzbijanja i iskorjenjivanja pčelinjih bolesti” (NN 114/04).

 

Ocijenite članak:

Smeđi nabujak
Recepti
U STAJI. Sad već planiramo koliko stoke ostavljamo tijekom zime i koliko hrane joj treba osigurati. Stoku treba štititi od vrućine i davati joj dosta hladne i čiste vode.
Pročitaj više...
Podsjetnik

Arhiva prošlih brojeva časopisa

Izdanje 01.10.2014. Izdanje 15.09.2014. Izdanje 01.09.2014. Izdanje 15.08.2014. Izdanje 20.07.2014. Izdanje 01.07.2014. Izdanje 15.06.2014. Izdanje 01.06.2014. Izdanje 15.05.2014. Izdanje 01.05.2014. Izdanje 15.04.2014. Izdanje 01.04.2014. Izdanje 15.03.2014. Izdanje 01.03.2014. Izdanje 15.02.2014. Izdanje 01.02.2014. Izdanje 15.01.2014. Izdanje 20.12.2013. Izdanje 01.12.2013. Izdanje 15.11.2013. Izdanje 01.11.2013. Izdanje 15.10.2013.
Copyright © 2011. - Gospodarski list d.d.
code: Finesa d.o.o. design:Metuzalem d.o.o.