Dodir prirode Home Webshop Časopis Pitanja i odgovori Vijesti Arhiva

Uzgoj lupinastih voćaka

Stranice u tiskanom izdanju: 43 - 56

Podizanje nasada

Odabir lokacije je prvi i najvažniji korak u podizanju svakog voćnjaka. Treba izbjegavati sadnju u kotlinama i na ravničarskim terenima koji su izloženi dugotrajnim maglama i proljetnim mrazevima. Osim štete od mraza, na takvim će lokacijama voćke biti izložene jačem napadu biljnih bolesti i štetnika. Najpovoljnije lokacije za sadnju voćnjaka su blagi brežuljkasti tereni južne ili jugoistočne ekspozicije zaštićeni od hladnih sjevernih vjetrova. Analiza tla Nakon izabrane lokacija, pristupamo analizi tla za koju treba znati uzeti uzorak na pravilan način. Najbolje je uzeti dva uzorka od kojih će jedan biti uzet s površinskog sloja tla (od 0 do 30 cm), a drugi iz dubljeg sloja tla (od 0 do 60 cm). Tlo treba uzeti s više mjesta na odabranoj lokaciji kako bismo dobili uzorak koji će dobro predstavljati stvarno stanje tla na čitavoj lokaciji. U jednom uzorku mora biti 1 – 1,5 kg tla. Treba paziti da uzorak ne bude s mjesta gdje je ležao organski materijal (stajnjak ili kompost), jer će tlo s takva mjesta sadržavati povećanu količinu hraniva i humusa, pa će rezultat analize dati pogrešnu informaciju o plodnosti tla. Svaki uzorak treba dobro označiti i napisati lokaciju i dubinu tla iz koje je uzet, datum uzimanja i druge podatke važne za analizu. Raspolažemo li informacijama o kulturama koje su se uzgajale na toj parceli, pomoći ćemo stručnjacima da lakše protumače podatke analize. Također treba napisati koje voćke želimo uzgajati. Uzorke tla treba odnijeti u ovlašteni laboratorij, kakav postoji i na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji će obaviti analizu i dati preporuke za gnojidbu i pripremu tla. Novac uložen u analizu tla vratit će se kroz uštedu na gnojivima i dobar rast voćaka koje će biti odabrane u skladu sa svojstvima tla. Priprema tla i sadnja Za veći voćnjak najbolje je tlo pripremiti dubokim oranjem na dubinu do koje se rasprostire glavnina korijenovog sustava. Za profesionalni uzgoj tlo treba pripremiti na čitavoj površini, ali za uzgoj okućnici najčešće je dovoljno iskopati sadne jame. Za orah one moraju imati širinu 1 m i dubinu 60 - 80 cm, dok je za lijesku potrebno iskopati upola pliće jame ako je tlo propusno u čitavom profilu. Ako postoje zbijeni horizonti na većoj dubini, potrebno ih je razrahliti. Prvih 30-ak cm tla iz jame treba odlagati na jednu stranu, a dublji sloj na drugu stranu jame. U iskopanu se jamu vraća tlo upravo onako kako je i bilo prije kopanja - prvo donji sloj, a zatim gornji. Na sredinu se može postaviti i kolac koji će kasnije poslužiti za učvršćivanje voćke. Prilikom pripreme tla treba obaviti gtnojidbu prema preporuci dobivenoj od stručnjaka koji su obavili analizu tla. Sadnju bismo trebali obaviti u jesen, jer je tada primitak i rast voćke bolji nego kada sadnju obavljamo u proljeće. Prije sadnje treba dobro pregledati sadnice i odbaciti sve one s velikim oštećenjima ili znakovima bolesti. Korijen treba posebice dobro pregledati i oštrim škarama odstraniti sve oštećene, nagnječene i pokidane žile do zdravog dijela. Nakon toga sadnica je spremna za umakanje korijena u smjesu jednog dijela svježe goveđe balege i dva dijela zemlje. Ova smjesa omogućava bolji rast korijena i kontakt s tlom. Iz jame se otkopa samo onoliko zemlje koliko je potrebno da cijepljeno mjesto bude 10-15 cm iznad razine tla. Zatim se sadnica postavlja na sredinu voćne jame, a na korijen se nabaca sitne trošne zemlje. Sadnica se malo protrese da tlo potpuno zaspe žile. Oko korijena nabacimo još zemlje i dobro je ugazimo. Na sve to se još rasprostru jedne do dvoje vile dobro zgorjelog zrelog stajnjaka i jamu potpuno zatrpamo. Oko voćke napravimo zdjelicu koja služi za zadržavanje vode i olakšano zalijevanje. Sadnica se za postavljeni kolac privezuje čvorom u obliku osmice da se ne iskrivi i slomi pod naletom vjetra. Posađenu voćku treba zaliti sa 15 – 20 litara vode kako bi se ostvario dobar kontakt korijena s tlom. Prije kretanja vegetacije potrebno je nadzemni dio skratiti da se uspostavi ravnoteža s korijenom. O uzgoju odabranih voćaka treba se što bolje informirati praćenjem kvalitetne stručne literature i savjetovanjem sa stručnjacima. Orah (Juglans regia) potječe iz središnje i zapadne Azije, odnosno područja današnjeg Irana (Perzije). Otuda potječe naziv perzijski orah.

Odabir vrsta i sorata

Nakon odabira lokacije i obavljene analize tla, odabiru se vrste i sorte voćaka koje želimo uzgajati. Na jako maloj okućnici nema dovoljno mjesta za sadnju lupinastih voćaka kao što je orah, jer će nekoliko godina nakon sadnje njegovo stablo narasti toliko da će zasjeniti cijelu okućnicu i onemogućiti uzgoj drugih voćaka. Za amaterski uzgoj treba izbjegavati sorte osjetljive na bolesti i štetočine, jer je njihov uzgoj jeftiniji i sigurniji zbog manje uporabe sredstava za zaštitu bilja. Posadimo li voćke na 30 % veći razmak od preporučenoga, voćke će imati više svjetla, pa će plodovi imati bolju obojenost i manje će obolijevati. Odabir sorata za profesionalni uzgoj najviše ovisi o zahtjevima tržišta, a tek zatim o osjetljivosti na bolesti i štetočine.

Orah

U Europi ne prelazi granicu od 52 stupnja sjeverne zemljopisne širine.

Najveći mu problem pričinjavaju proljetni mrazovi koji unište cvatove. Stoga se za uzgoj u kontinentalnom dijelu moraju odabrati sorte što kasnije cvatnje, dok u primorskom dijelu izbor sorata može biti malo slobodniji.

Plod je cijenjen zbog velike količine ulja koje se nekada rabilo za tamnjenje kose, ali i drugih sastojaka. U antičko su ga doba davali iznemoglima i slabima, a bio je posluživan i kao poslastica. Ima veću količinu bjelančevina koje mogu dobrim dijelom zamijeniti bjelančevine životinjskog podrijetla. Lišće i zeleni omotač plodova rabili su se za dobivanje smeđe boje, a drvo ima veliku uporabnu vrijednost. Cijenjeno je za izradu finih komada namještaja i u industriji oružja gdje je zbog tvrdoće i lijepe teksture nezaobilazno za izradu kundaka pušaka. Drvo s puno izobličenja koja mu daju prošaranost postiže veliku cijenu. Otuda izreka ‘’Kada djedovi sade orahe, unuci slave!’’ Zbog postizanja izobličenja godova stabla oraha su se u prošlosti čak i tukla.

Premda je većina sorata samooplodna, dobro je posaditi barem dvije sorte koje će se međusobno oploditi, jer u većine muški i ženski cvatovi ne cvatu isto vrijeme.

Sorte

Franquette je stara sorta koja se najviše uzgaja u Francuskoj, odlikuje se kasnim početkom vegetacije, tako da se smanjuju štete od mogućeg mraza, odlikuje se srednje bujnim i relativno rodnim stablom. Muški cvjetovi se razvijaju 10- 12 dana prije ženskih, plod je srednje krupan, izdužen sa nešto hrapavijom ljuskom, značajno za ovu sortu je da je jezgra ploda svijetle boje.
Parisienne - vegetacija ove sorte počinje i završava vrlo kasno, muški cvjetovi se razvijaju 10-15 dana prije ženskih, ima nešto sitnije plodove, lijepog oblika, jezgra je malo tamnija.
Mayette s vegetacijom počinje 10 dana prije sorte Franquette, ali se završava ranije, plodovi su izduženi s tankom ali neravnom ljuskom, jezgra je svijetle boje, manje je rodna od sorte Franqutte.
Šejnova je najstarija bugarska sorta, od svih bugarskih sorti najkasnije počinje vegetaciju, a nešto je kasnije i završava - srednje je bujna i dosta rodna. Obično su u grupi po 2 ploda. Dobra rodnost ove sorte dolazi zbog njenog visokog koeficijenta grananja, skeletne grane prave široki ugao. Prema podacima iz literature, urod ove sorte stare 12-15 godina iznosi 64,2 kg po stablu. Kod nas za dobar urod ove sorte potreban je jedan oprašivač još kasnijeg resanja. Ova je sorta otpornija prema bolestima, a plod je srednje krupan (12g), obrnuto krupastog oblika, lijepe ravne ljuske, jezgra je tamnije boje, što se smatra nedostatkom, ljuska je tanka i dobro ispunjena jezgrom, količina ulja je dosta velika, a količina bjelančevina relativno mala. Ovu sortu preporučuje se za uzgoj u našoj zemlji.
Jupiter je podrijetlom češka sorta, odlikuje se kraćom vegatacijom, srednje je bujna i rodna, plod je srednje krupan oko 12 g, ovalnog oblika, ljuska je glatka i dobro ispunjena jezgrom, jezgra je nešto tamnija, ova se sorta može preporučiti za uzgoj u našim uvjetima.

Orah je dugovječna voćka koja, uz pravilnu njegu, može davati dobar prirod i dugo godina nakon sadnje. U povoljnim uvjetima stablo oraha naraste do visine od oko 25 metara.

Kora starijih stabala je srebrnkasto siva i duboko ispucala. Cvjetovi su podijeljeni na muške i ženske cvjetove koji se nalaze na istom stablu. Muški cvjetovi su rese duge 5-10 cm smještene postrance na jednogodišnjim izbojcima, a ženski cvjetovi se razvijaju u skupinama od jedan do dva cvjeta na vrhu jednogodišnjih izbojaka.

Od sadnje do prvih plodova prođe i četiri do šest godina ako se rabe cijepljene sadnice, a ako se sade sjemenjaci, ulazak u rod je znatno sporiji.

Uzgoj

Za uzgoj oraha treba odabrati kvalitetno duboko tlo u kojem će se korijenje nesmetano razvijati do dubine od barem 90 cm. Najbolje mu odgovaraju dobro drenirana tla neutralne reakcije s dosta humusa i vlage. Podnosi i kisela i slabo alkalna tla. Za pravilan rast oraha potrebno je osigurati 10 mg fiziološki pristupačnog P2O5 i oko 20 mg pristupačnog K2O. Za uspješan uzgoj oraha potrebno je 750 mm oborina godišnje, ali uz uvjet da su dobro raspoređene u vegetaciji. Stoga je za najbolji uspjeh potrebno osigurati natapanje, posebno u ljetnim mjesecima. Razmak sadnje za orah varira od 5 X 5 m ako se cijepi na slabije bujne podloge, pa do 10 X 10 m ako se se cijepi na bujnim podlogama.

Preporuke za rezidbu

Planira li se na okućnici posaditi stablo oraha, mora mu se osigurati dovoljno mjesta, jer odraslo stablo zahtijeva puno prostora. Početni rast nadzemnog dijela u prvim je godinama slab, jer se jako razvija korijenov sustav. Kada korijen ojača, orah počinje jače rasti. Nerijetko pojedini izbojci dosegnu i dva m u jednoj vegetaciji. Rezidbu oraha bolje je obaviti u početku vegetacije osljepljivanjem pupova. Jednogodišnji izbojci imaju šuplju srčiku i teško zacjeljuju pa je poželjno izbjegavati rezidbu prije kretanja vegetacije. Izuzetak je skraćivanje sadnice na visinu debla prije prve vegetacije. Neke sorte (Franquette) imaju oštrije kutove grananja pa im se mladice moraju poviti kako bi krošnja bila otvorenija.

Rezidba na rod obuhvaća odstranjivanje grana koje ometaju prodor svjetlosti u unutrašnjost krošnje. Rezidba debljih grana obavlja se dok ne počne kolanje sokova u suprotnome iz rane curi biljni sok pa teško zacjeljuje i napada je trulež. Sve se rane moraju premazati voćarskim voskom ili drugim pripravkom za premazivanje rana.

Zaštita od bolesti i štetnika

Orah najčešće napada siva pjegavost lišća (antraknoza) i crna (bakteriozna) pjegavost oraha. Neke sorte kao što je poznata sorta ‘Šejnovo’ relativno su otporne na sivu pjegavost, pa je njihova sadnja najbolji način zaštite. Unatoč tome, uporaba fungicida se ne može izbjeći. Na orahu štete mogu napraviti i više vrsta štetočinja kao što su jabučni i orahov savijač, dudovac i lisne uši. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj u području Međimurja zamijećena je orahova voćna muha koja može napraviti velike štete.

Crni orah

Crni orah (Juglans nigra) potječe iz Sjeverne Amerike gdje prirodno raste u staništima koja obiluju vlagom. Ova vrsta je u Europu unesena u prvoj polovici 17 stoljeća. Glavna uporabna vrijednost crnog oraha je bila u drvnoj industriji jer mu je drvo iznimne kakvoće. Od njega se izrađuju fini komadi namještaja, podovi i drveni dijelovi različitog oružja. Ljuska plodova je izvrstan abraziv, ali se rabi i u kozmetičkoj industriji, proizvodnji filtera za odvajanje ulja od vode itd. Jezgra se sve više cijeni u kulinarstvu gdje se, osim za izradu različitih pekarskih proizvoda, rabi i kao dodatak jelima ili kao sastojak salata.

Crni orah je dugovječna voćka koja, uz pravilnu njegu, može davati dobar prirod i više od 50 godina nakon sadnje. U povoljnim uvjetima stablo crnog oraha naraste do visine od 30-40 metara. Plod dozrijeva u jesen, a od običnog oraha (J. regia) se razlikuje i po vanjskom izgledu ljuske. Razlike se također uočljive i u izgledu jezgre.

Od sadnje do prvih plodova prođe i do šest godina ako se rabe cijepljene sadnice, a ako se sade sjemenjaci, ulazak u rod je znatno sporiji. Unatoč tome, praksu sadnje crnog oraha s drugim voćkama koje ranije dolaze na rod bi trebalo izbjegavati zbog izlučivanja velike količine alkaloida juglona iz korijena. Na žalost, iskustvo je pokazalo da je nemoguće uzgajati crni orah na način da se iz istog nasada može dobiti i kvalitetan plod i drvo. To je stoga što je za proizvodnju drva potrebno obaviti sadnju na manje razmake kako bismo dobili uspravno i visoko deblo, dok je za proizvodnju plodova potreban širi razmak sadnje kako bi krošnja imala dovoljno prostora i svjetlosti potrebnih za ostvarenje velikog priroda.

Crni je orah osjetljiv na sušu, pa je za komercijalni voćnjak obavezno osigurati dovoljno vode tijekom vegetacije inače će doći do naizmjenične rodnosti.

Za uzgoj crnog oraha treba odabrati kvalitetno duboko tlo u kojem će se korijenje nesmetano razvijati do dubine od barem 90 cm. Najbolje mu odgovaraju dobro drenirana tla neutralne reakcije s dosta humusa i vlage. Uobičajeni razmak sadnje crnog oraha je 9 X 9 m. Premda se navodi da je crni orah samooplodan, praksa je pokazala da je prirod znatno bolji kada se posade barem četiri sorte koje se dobro poklapaju u cvatnji. Nakon dvadesetak godina u dobrim uzgojnim uvjetima, stabla će popuniti raspoložoivi prostor pa je potrrebno iskrčiti svaki drugi red po dijagonali kako bi se ostvario razmak od oko 12 m između stabala. Kada stabla dosegnu starost od pedesetak godina, obavlja se još jedno krčenje svakog drugog reda po dijagonali tako da konačan razmak između stabala bude oko 18 m. Nakon sadnje potrebno je provesti lagano skraćivanje vrha sadnice kako bi se potaknulo razgranjavanje. U lipnju se obavi pinciranje mladica koje su izrasle is postranih pupova, ali ne i provodnice. Odstranjivanje nepotrebnih grana se odgađa dok ne narastu najmanje 2,5 cm u promjeru. Tada se uklone samo najniže grane kako bi ostalo uspravno deblo visine od oko 3 m. Po potrebi se odstranjuju grane koje uzrokuju zasjenjivanje kako bi se osigurala što veća rodna površina. Gnojidbu treba provoditi na temelju analize lista u srpnju, a optimalne koncentracije biogenih elemenata nalaze se u priloženoj tablici. Plodovi su spremni za berbu kada im se klapina na pritisak prsta ulegne. U komercijalnim uvjetima berba se obavlja kada je oko 50 % plodova na stablu zrelo. To je za većinu sorata u rujnu ili početkom listopada. Klapina ostaje na plodu pa je treba što prije odvojiti jer će inače jezgra potamniti. Odmah nakon odvajanja klapine, orasima se izbjeljuje ljuska u otopini vode i izbjeljivača na bazi klora (dodaje se oko 1 čajna žlica izbjeljivača na 5 l vode). Nakon izbjeljivanja ljuske, plodovi se ostave na prozračnom mjestu da se osuše i spremni su za prodaju. U SAD najveću štetu pravi gljivica koja izaziva antraknozu i insekti koji se u vrijeme dozrijevanja ubušuju u plod. U nas nema iskustava s ovom voćnom vrstom pa zaštitu treba provoditi po potrebi i obavezno nakon konzultacije sa stručnjakom.

Lijeska

Lijeska (Corylus avellana) je cijenjena i korisna voćka čiji se plodovi mogu koristiti u različite svrhe. Važno je napomenuti da za razliku od drugih voćaka, kod lijeske se biljka i plod različito zovu. Tako se biljka (stablo ili grm) zove lijeska, jer je to ime vrste, dok lješnjak predstavlja plod lijeske. Lješnjak je bogat vlaknima, vitaminima, mineralima, a dobar je izvor zasićenih masnih kiselina, što ga čini odličnom dopunom prehrani. S obzirom da ne sadrži kolesterol a visoke je hranjive vrijednost, preporuča s njegova svakodnevna upotreba u prehrani, posebice u svježem stanju. Može se koristiti i kao dodatak žestokim pićima (rakija). Lješnjaci su vrlo cijenjeni u konditorskoj industriji zbog široke primjene. Mogu se koristiti kao dodatak čokoladama, kremama za kolače, za namaze te za dekoraciju. U farmaceutskoj industriji koristi se ulje lješnjaka u kremama i preparatima za kožu. Ljuska lješnjaka nije otpada, već se može iskoristiti kao malč (umjesto piljevine ili kore). Također,ljuska lješnjaka predstavlja dobru sirovinu za proizvodnju peleta za grijanje.

Uzgoj

Lijeska najbolje uspijeva na sunčanim položajima s dubokim i ocjeditim tlima slabo kisele do neutralne reakcije (pH 6,0-7,0). Iako se veći dio korijena lijeske nalazi na dubini od 1 metra, aktivno korijenje može doseći i dubinu od 2-3 metra. Na plićim tlima može uspijevati uz obavezno natapanje. Stabla se sade na razmak od 5 m, a grm koji se želi uzgajati kao živica na razmak od 1,5 metara.

Stabla lijeske dolaze u punu rodnost nakon 6 godina, a trajnost nasada može dostići i do 40 godina, pa i duže.

Lijeska je listopadna voćna vrsta koja zahtijeva hladne zime kako bi se prekinulo mirovanje pupova. Ipak temperature ispod -9 °C u vrijeme cvatnje, mogu oštetiti ženske cvijetove. Iako su područja s godišnjom količinom padalina od 900 mm pogodna treba biti oprezan. U područjima s nepravilnim rasporedom padalina, može se javiti potreba za natapanjem tijekom sušnih ljetnih mjeseci. Za razliku od većine voćnih vrsta, cvatnja se kod lijeske odvija sredinom zime. U našim krajevima to je uglavnom u siječnju i veljači, premda može biti već i u prosincu. Tada se odvija i oprašivanje, tj. prenašanje polena sa muških resa na ženske cvjetove. Iako se cvatnja i oprašivanje odvijaju u zimi, nastavak procesa (oplodnja i rast ploda) nastavlja se tek u proljeće. Kultivirane sorte lijeske uglavnom su autosterilne (samoneoplodne), te je stoga važno je imati drugu sortu koja će služiti kao oprašivač. Oprašivač bi u nasadu trebao biti zastupljen oko 20 % te najviše udaljen 20 metara od glavne sorte nasada. Također, kod lijeske, ovisno o godini dolazi i do problema različitog vremena cvatnje muških i ženskih cvjetova što se također izbjegava sadnjom različitih sorata. Pri tome treba biti oprezan i saditi sorte koje cvatu u isto vrijeme i koje su međusobno kompatibilne da bi se mogle oploditi.

Uzgojni oblici i rezidba

Rezidba svake godine nije isplativa jer je razlika između uloženog i dobivenog zanemariva. Obavlja se ručno, a cijena sata radnika je visoka. Ipak rezidbu je potrebno obaviti svake 2 do 3 godine jer s vremenom rodnost lijeske ukoliko nema rezidbe. Rezidbom se kod lijeske potiče veći i jači vegetativni rast čime se otvara mogućnost bolje rodnosti. Rezidbu treba obaviti tijekom zime dok lijeska miruje. Tako se smanjuje potrošnja hraniva na nepotrebne izboje koji nam smetaju, a rezidbom se potiče i cvatnja. Prilikom rezidbe ne smije se zaboraviti sanacijski rez kojim se odstranjuju bolesne, oštećene ili suhe grane, kako bi se smanjila mogućnost napada bolesti i štetnika. Lijeska prirodno tvori grm ili nisko drvo s nekoliko debala. U uzgoju lijesku se može držati na nekoliko načina ovisno o našim željama.

Može se uzgajati u obliku grma u redu ili kao živa ograda, a može se uzgajati i kao stablo (nisko ili visoko). Lijeska rađa na jednogodišnjim izbojima, a kada se formira uzgojni oblik redzibu se obavlja svake 2 do 3 godine.

Lijeska na vlastitom korijenu stvara mnogo korjenovih izdanaka, te je uzgoj na vlastitom korijenu pogodan za uzgoj u obliku grma ili kao živa ograda. Međutim, ako se lijesku uzgaja kao stablo, treba paziti da se redovito odstranjuju vodopije i korjenovi izdanci, pogotovo ako je uzgajana na vlastitom korijenu. Za uzgoj u obliku stabla više se preporuča lijesku cijepiti na medvjeđu lijesku (Corylus colurna) koja stvara manje korjenovih izdanaka. Ova podloga traži ocjedita ilovasta tla, pa često nije pogodna za teška tla koja se mogu naći u kontinentalnoj Hrvatskoj. Međutim, medvjeđa lijeska dobro podnosi ekstremne uvjete i sušu. Lijeska se često uzgaja u obliku grma i u intenzivnim nasadima. To je još ostalo od starijih vremena kada se lijeska uzgajala na vlastitom korijenu koji često, kako je već rečeno, stvara jake korijenove izdanke. Tada je bilo najlakše održavati lijesku kao grm. Također se smatralo da tako lijeska bolje rodi. Doduše, lijeska kao grm ima veći potencijal rodnosti, ali i zahtijeva puno više prostora. Ako se gleda urod po jedinici površine, veći urod se može očekivati kod uzgoja lijeska kao stablašice jer je tako mogući gušći sklop i veći broj biljaka po hektaru.
Grm se također može formirati i iz sadnica lijeske koje su cijepljene na medvjeđu lijesku ako se 3-4 sadnice posade na isto mjesto (grmolika vaza). Tako se dobije grm koji ima 3-4 glavne grane i koji se lakše održava jer neće imati tako mnogo korjenovih izdanaka kao na lijeska na vlastitom korijenu. Ovakav uzgoj je moguć i isplativ samo u ekstenzivnim nasadima, tj. na okućnicama jer je za intenzivnu proizvodniju preskup i nije rentabilan s obzirom da treba više sadnica, a ušteda s obzirom na uzgoj u obliku grma na vlastitom korijenu nije značajna. Uzgojni oblik grma se formira skraćivanjem sadnice na 20-30 cm kako bi se potaknulo stvaranje korjenovih izdanaka. Od novostvorenih korjenovih izdanaka treba ostaviti 3 do 4 koja će tvoriti osnovne grane. Ostale izboje treba redovito odstranjivati, osim ako ih se želi iskoristiti za obnovu grma ili formiranje gušćeg grma (u slučaju uzgoja žive ograde).

Uzgoj lijeske kao stablašice (cijepljene na medvjeđu lijesku) sve više ulazi u intenzivni uzgoj zbog svoje ekonomske opravdanosti. Stablo lijeske ne zauzima puno prostora kao grm, čime je mogući gušći sklop i veći urod po jedinici površine. Ne zahtjeva toliko rada oko čišćenja grma od korjenovih izdanaka, deblo je visine 50-80 cm što omogućuje veću upotrebu mehanizacije. Krošnje su bolje osvjetljene nego kod grma čime se postiže veća veličina i bolja kvaliteta ploda, a samim time i viša cijena.

Vaza kao uzgojni oblik je vrlo pogodna za lijesku jer daje dobru osvjetljenost krošnje što je bitno jer plodovi zahtjevaju mnogo sunca, a lijeska rađa na jednogodišnjim izbojima. Vaza se formira sa 3 do 4 osnovne grane za koje se ne preporuča grananje debla na istom mjestu već na razmaku od 20-ak cm kako bi spojno mjesto grane i debla bilo čvršće. Uzgojni oblik lijeske s krošnjom koja ima oblik uspravnog vretena na potpornju novi je uzgojni oblik koji je nedavno patentirao g. Vlado Moulis iz Daruvara. Ovaj uzgojni oblik omogućava veliki broj sadnica po hektaru ali i veliki urod (čak 2 do 3 puta veći u odnosu na uobičajene uzgojne oblike). Lijeska ulazi u puni rod nakon 7 do 10 godina, a uobičajeni urod je oko 2,5 tone neočišćenog lješnjaka. Urod naravno ovisi o sorti i uzgojnom obliku koji se primjenjuje.

Sorte

Istarski duguljasti je sorta lijeske vrlo popularna i zastupljena u uzgoju u Hrvatskoj. Srednje je bujnosti te redovito i obilno rađa. Cvate srednje rano. Dobri oprašivači za Istarski duguljasti su sorte Rimski, Ludolfov, Halski div, Lambert,Gunsleben, Cosford, Apolda, Barcelona. Sorte Cosford i Sodlinger ne mogu biti oprašivači za istarski duguljasti. Plodovi su krupni (3-3,5 g) i duguljasti. Zreli plodovi teško se odvajaju od omotača. Obično u grozdu dolazi 3 do 5 plodova. Randman Istarskog duguljastog je 43%. Zbog tvrde ljuske, plodovi su otporniji na napad ljeskotoča, ali su pupovi slabo otporni na napad grinja.
Rimski je vrlo stara sorta. Stablo je srednje bujno uspravnog rasta i visokog priroda. Cvate srednje rano. Kao oprašivači preporučene su sorte: Halski div, Istarski duguljasti, Barcelona, Banduss, Lambert Filbert, Minnas Fichtwerder i Bearn. Sorte Cosford i Sodlinger ne mogu biti oprašivači za Rimski. Plod je veliki, spljoštenog do okruglog oblika. U grozdu može imati do 8 plodova, ali u prosjeku 3 do 4 ploda. Randman jezgre je 40 do 45%. Traži mjesto s puno sunca, dobro drenirano tlo bogato hranjivima. Srednje otporna sorta na grinje. Dozrijeva u početkom rujna. Halski div stara je sorta. Plod je vrlo veliki, okrugli i dobrog okusa. Stablo je srednje bunjosti. Traži dobro osunčane položaje ali uspijeva i na lagano sjenovitim. Dozrijeva početkom rujna.
Rimski ukusni (Tonda Gentille Romana) talijanska je sorta. Dobro rađa. Dobar oprašivač je Okrugli difonski (Tonda di Giffoni). Plod je okruglasti, srednje krupan (2,5 g). Randman je 45,0%. Zbog svoje kvalitete i izvrsnog okusa (kao što i sami naziv kaže) tražena je sorta za konditorsku industriju.
Okrugli difonski (Tonda di Giffoni) također je talijanska sorta. Srednje je bujnosti, široke do uspravne krošnje. Dobre je rodnosti. Cvate srednje rano. Preporučeni oprašivači su: Tonda Romana, Riccia di Talinico, Nocchione, Mortarella, San Giovanni i Camponica. Plod je srednje veličine (2 do 2,5 g), okruglastog oblika i ugodnog okusa i odlične kvalitete. U grozdu se može naći 2 do 3 ploda. Randman jezgre je 43 do 47%. Zbog kvalitete ploda često uzgajana za konditorsku i farmaceutsku industriju. Osjetljiva prema kasnim mrazevima zbog čega se ne preporuča za kontinentalno područje. Barcelona (Fertile de Coutard) francuska je sorta jako zastupljena u uzgoju u SAD-u. Plodovi su krupni (3,3 g). Pogodna je za prerađivačku industriju. Otporna je na bolesti i nametnike.

Zaštita od bolesti i štetnika

Iako zaštita lijeske nije zahtjevna, ona zauzima važno mjesto u uzgoju. Poznati štetnici lijeske su ljeskotoč, ljeskova grinja, bademov moljac, lijeskina uš i dr.
Ljeskotoč je kukac veličine 6-9 mm, crvenkastosmeđe boje, pokriven sitnim žutosivim dlačicama. Pripada skupini pipa koje se prepoznaju po glavi izduženoj u dugačko tanko rilo. Rilo mu služi da prodire duboko u plodove. Ima jednu generaciju godišnje, a odrasle jedinke se javljaju od početka svibnja do kolovoza. Štetu čine ženke koje se prije odlaganja jaja hrane i izgrizajući male rupice u lišću ili bušeći mlade tek zametnute plodove, koji tada otpadaju. Plodovi koji ne otpadnu podložni su napadu gljivica (Botrytis, Monilinia, Fusarium i sl.) koje uzrokuju truljenje plodova. Ženke također rade štetu odlaganjem plodova duboko u plod gdje ličinke provedu cijeli svoj život izjedajući jezgru ploda.
Ljeskova grinja se zavlači u pupove te izaziva nenormalno bubrenje pupa unutar kojega živi. Takvi zaraženi pupovi se ne otvaraju ili daju deformirane listiće koji vrlo brzo otpadaju. Grinje se vrlo lako sele u druge pupove tijekom cijele vegetacije. Najčešće se javlja u hladnim i vlažnim proljećima. Od bolesti koje se javljaju na lijesci značajne su gljivice Botrytis, Monilinia, Fusarium koje su često čine sekundarne štete.
Rak kore može se javiti na mjestima koja su oštećena uslijed obrade tla, košnje i sličnih agrotehničkih zahvata. Posebno opasnima ih čini činjenica su jako dobra mjesta za skrivanje i početak napada kukaca kojiu buše drvo.
Pepelnica se javlja kao bijela ili sivkasta prevlaka na lišću. Narušava normalan razvoj lišća, pupova i plodova. S obzirom da gljivica oduzima hranjiva biljci, mogući su značajni poremećaji u rastu. Uklanjanje otpalog zaraženog lišća i pravovremeno tretiranje fungicidima uspješno smanjuje štete od pepelnice.
Palež lista može se javiti kod nedostatka hranjiva, fitotoksičnosti pesticida ili zbog stresa. Kod jakih pojava paleži lista moža doći do opadanja lišća u ljetnim mjesecima. Redovito zalijevanje i umjerena gnojidba, pridonose smanjenju pojave paleži. Čađavost lišća, izboja i plodova izazivaju gljive čađavice koje su sekundarni štetnici. Više štete vizualnom izgledu lijeska, ali i kod jačih napada mogu uzrokovati probleme zbog smanjene aktivne površine fotosinteze. Lako se ispiru fungicidima, ali pravilna i pravovoremena zaštita od insekata koji ju prenose mogu ih držati pod kontrolom.

Badem

Badem ili bajam je dugovječna voćna vrsta, koja uglavnom raste u obliku starih stabala slobodno oblikovanih krošnji na okućnicama, obroncima, ili oko polja, a intenzivni nasadi ove profitabilne vrste zastupljeni su u malom postotku. U pojedinim krajevima naše zemlje (posebno u mediteranskom području) postoje idealni uvjeti za uzgoj bajama, a na tržištu gotovo da i nema domaćeg bajama, već Hrvatska to voće uvozi iz Kalifornije, Španjolske i Italije. Kod nas uglavnom prevladavaju, rano cvatuće sorte i tipovi tvrde ljuske loše gospodarske vrijednosti (prinos jezgre je malen, 25 – 30%) čime proizvodnja badema nije rentabilna. Plodovi badema su cijenjeno, vrlo kalorično, hranjivo i jako traženo voće na domaćem i stranom tržištu. Plodovi sadrže kvalitetne masnoće, bjelančevine, ugljikohidrate, mineralne tvari, aromatske tvari i vitamine. Od vitamina sadrži vitamine B1, B2, B6, nijacin, vitamin E i bogat je mineralima, osobito kalijem - 860 mg, kalcijem - 250 mg, te magnezijem, fosforom, željezom, cinkom, bakrom, sumporom. Plodovi se mogu dugo čuvati, a najviše se mogu upotrebljavati za stolnu potrošnju, te u prehrambenoj, konditorskoj, farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji Obzirom da može uspijevati i na lošijim tlima, a na priobalnom pojasu Dalmacije i Hrvatskog Primorja ima dosta takvih tala na kojima se ne može uzgajati gotovo nijedna kultura, badem bi se mogao koristiti i za pošumljavanje.

Zbog velike potražnje u prehrambenoj i kozmetičkoj industriji (bademovo ulje), te manje proizvodne troškove i nešto veću otkupnu cijenu uzgoj badem je isplativ. Uz globalno zatopljenje koje pogoduje bademu i uzgoju kasnocvatućih sorti, badem ima svijetlu budućnost u primorskom, ali i u kontinentalnom dijelu Hrvatske.

Uzgoj

Badem je voćka skromnih zahtjeva iako intenzivan uzgoj zahtijeva primjenu različitih agrotehničkih i pomotehničkih zahvata, u cilju postizanja maksimalnih priroda i dobrog randmana, ali općenito za badem se može reći kako nema nekih specijalnih zahtjeva za uzgoj. Važno je pri odabiru proizvodnog prostora voditi računa o apsolutno minimalnim temperaturama. U tom pogledu badem je dosta sličan breskvi i marelici, što znači da se u našoj zemlji ipak može uspješno uzgajati ovisno o lokalitetu. Najosjetljiviji je na niske temperature u vrijeme cvatnje i zametanja plodova (dok plodovi ne postignu duljinu od oko 3 cm), ali to nije razlog da se ne može uspješno uzgajati. Ovaj problem se lako riješi izborom adekvatnog sortimenta tj. sorata koje kasnije cvatu, i na taj način se sprječava mogućnost oštećenje cvjetova, plodova i izostanak priroda.

Važno je prilikom odabira sortimenta birati sorte kasnije cvatnje koje su otpornije i mnogo prikladnije za uzgoj u kontinentalnim i toplijim mediteranskim područjima. Poznato je da se badem najčešće uzgajao isključivo na sjemenjaku, koji je rano procvjetao zbog čega je mraz često znao uništiti cvijet. Treba naglasiti da su starija stabla badema, uz primjenu kvalitetne agrotehnike, vrlo otporna na niske temperature.

U odnosu na ostale voćne vrste badem dobro podnosi sušu (uvjetovano anatomsko-morfološkim svojstvima korijenove mreže) i visoke temperature (čak do 50 oC i vrlo je otporan na ožegotine odnosno palež lišća, mladica i ploda. U fazi mirovanja može podnijeti i do -25 oC. U pogledu tla i natapanja, može se reći da badem nema velikih zahtjeva, raste na najskromnijim tlima od svih voćnih vrsta, ali za dobar rast i razvoj, redovit i kvalitetan prirod traži duboka, rastresita tla dobro opskrbljena humusom te vodom i ostalim hranjivima, te neutralne do slabo kisele ili slabo alkalne reakcije. U vrijeme velikih vrućina i suša ipak je poželjno natapanje u srpnju, radi osiguravanja vode za normalan razvoj ploda, što je i ekonomski opravdano. Kao i za ostale višegodišnje voćne vrste potrebna je dobra dubinska priprema tla prije sadnje i meliorativna gnojidba. Dodatna gnojidba se obavlja po potrebi, ako su takve preporuke nakon kemijske analize tla. Za sadnju je važno odabrati zdrave i prvoklasne sadnice, a sadnju treba obaviti ovisno o vremenskim prilikama pojedine godine, kao i o klimatskim prilikama pojedinog područja (prednost se daje jesenskoj sadnji). Prije sadnje potrebno je iskopati jame većih dimenzija (100x80 cm), a dubina sadne jame ovisi o dubini na kojoj se nalazila u rasadniku i važno je da je korijenje ravnomjerno raspoređeno i ne svinuto prema gore. Razmak sadnje može iznositi 6x4 ili 6x5 metara, ovisno o tipu tla.

Sorte

Sorte koje se mogu preporučiti su Ferragnes, Tuono, Nonpareil, Primorski, Čarski kasni, Aromatični, Prianiy, Knez Črnomir, Texas, Jalski i dr. U visokorazvijenim zemljama u 95% novih nasada prevladavaju četiri sorte i to: Ferragnes, Supernova, Tuono i Genko. Pozitivna svojstva tih sorata su dobra i redovita rodnost, kasna cvatnja, dobar randman jezgre (od 35-40 %), malo dvostrukih sjemenki, polutvrda koštica i dobra kvalitativna svojstva jezgre. Zadnje tri sorte su samooplodne.

Što se tiče sortimenta, u nas su prisutne sorte sa s niskim randmanom, jezgre (sjemenki) od 20 do 25%. Selekcijski rad teži stvaranju kasno cvatućih sorata koje se odlikuju dobrim gospodarskim svojstvima kao što su visoka i redovita rodnost, kasna cvatnja, dobar randman jezgre (od 35-40%), malo dvostrukih sjemenki, i dobra kvalitativna svojstva jezgre. Postoje mnogobrojne novoselekcionirane sorte koje kasno cvatu a dobrih su gospodarskih svojstava:

Uzgojni oblici i rezdiba

Badem je voćka skromnih zahtjeva iako intenzivan uzgoj zahtijeva primjenu različitih agrotehničkih i pomotehničkih zahvata, u cilju postizanja maksimalnih priroda i dobrog randmana. Budući da se kod badema najčešće formira uzgojni oblik popravljene vaza, a rjeđe piramide, u prvim godinama nakon sadnje važno je pravilno formirati uzgojni oblik (primarne skeletne grane formiraju na 50-60 cm visine), a nakon ulaska u rod potrebno je redovito provoditi rezidbu (prorjeđivanje, odstranjivanje suhih i oštećenih grana, vodopija) u cilju održavanja ravnoteže vegetativnog rasta i rodnosti, te održavanja osvijetljenosti krošnje i sl. Što se tiče održavanja tla u nasadu ovisno o uvjetima i području uzgoja, te međurednom razmaku, može se obrađivati čitava površina tla ili zatraviti površina između i unutar redova, a obrađivati samo prostor neposredno uz voćke. Zatravljivanje je posebno poželjno na kosim terenima zbog zaštite od erozije.

Urod i berba

Berba se odvija u botaničkoj zrelosti plodova kada dolazi do morfoloških promjena zelenog omotača ploda koji mijenja boju i puca, a do čega dolazi tek nakon odrvenjavanja ljuske. Badem dopušta nešto dulje razdoblje berbe, što je pozitivna okolnost jer se može kombinirati s uzgojem ostalih voćnih vrsta koje voćari obično imaju zastupljene u vlastitoj proizvodnji. Koristi se zreli plod, koji se ubire u rujnu i listopadu. Postoje dvije osnovne podvrste: gorki badem (koristi se za proizvodnju esencijalnog ulja, začina, ali ako se ne preradi izrazito je otrovan), te slatki badem (koristi se za izravno za prehranu,u industrijskoj preradi i posebno kod izrade slatkiša, kolača). Prema tvrdoći ljuske i randmanu jezgre sorte se dijele u pet skupina:
1. jako tvrde ljuska i randman jezgre od 20-25%
2. tvrde ljuske i randmane jezgre od 25-40%
3. polutvrde ljuske i randmane jezgre od 40-50%
4. polumeka ljuska i randmana jezgre od 50-60%
5. mekana ljuska i randman jezgre preko 60%

Urod može biti 25-30 kg po stablu. No osim količine priroda, prilikom uzgoja badema važna su sljedeća svojstva: broj plodova u jednom kilogramu, postotak jezgre (randman), kakvoća jezgre, tvrdoća ljuske. Plodovi se razlikuju po okusu jezgre te tvrdoći ljuske.

Zaštita od bolesti i štetnika

Badem napada velik broj bolesti i štetnika, a njihova štetnost ovisi o velikom broju čimbenika (bioloških i ekoloških). U intenzivnoj proizvodnji i na većim površinama mogu se očekivati veće štete nego na pojedinačno zasađenim stablima na okućnici. Jedna od najopasnijih bolesti je monilija (M. laxa) koja napada bajdem posebno u kišnim godinama u vrijeme cvatnje i uzrokuje rak rane na stablu, zatim dolazi do izlučivanja smole, a ako je jači napad može se osušiti i cijelo stablo. Može se javiti još i kovrčavost lista (koja je učestala kod breskve) te pjegavost lista. Bakterijske bolesti i virusi mogu se pojaviti ukoliko se zasade zaražene sadnice ili se mlade sadnice zasade u zaraženo tlo od predkultura. Od štetnika veće štete bademu može načiniti žilogriz (posebno u prvim godinama nakon sadnje), zatim cvjetojed (uništava cvjetne pupove te uslijed jačeg napada može izostati prirod čak do 80%), bademova stjenica (oštećuje list uz glavnu žilu, uslijed čega dolazi do žućenja i propadanja lišća) a ovisno u klimatskim uvjetima tijekom godine badem mogu napasti lisne i štitaste uši te grinja.

Kesten

Kesten je zastupljen u mnogim krajevima naše zemlje i uglavnom se smatrao kao šumska listopadna vrsta, a danas se s obzirom na spoznaju o hranjivosti njegova ploda sve više uzgaja u plantažnom uzgoju. Zbog sve veće potrebe za hranom biljnog podrijetla i kesten počinje zauzimati značajno mjesto u svijetu zdravih prehrambenih namirnica, te je zanimljiv osim zbog svojih ukusnih plodova, isto tako i kao tehničko drvo, sirovina, te osigurava pčelama obilnu pašu za vrijeme cvatnje. Spada u najdugovječnije voćke, stablo može narasti preko 20 m u visinu (s velikom i bujnom krošnjom) a može preživjeti stotine godina. Plodovi pitomog kestena su izuzetno vrijedna namirnica za ljudsku prehranu, pa se u mnogim krajevima skupljaju za otkup u prehrambenoj industriji, koja ga prerađuje u pire ili brašno i konzervira. Sadrže oko 40% škroba, 29% šećera, 3,4% masti, 8,3% bjelančevina, 2,8% celuloze, 1,5% mineralnih tvari, 10 - 35 mg vitamina C i niz drugih dijetetsko- terapeutskih tvari. Zahvaljujući visokom udjelu škroba, od njegovih se plodova proizvodi i brašno, koje pomiješano s brašnom žitarica daje punovrijedna peciva i kruh.

Osim u ljudskoj prehrani, kesten je iznimno važan kao pčelinja paša, a nadaleko je poznat i cijenjen kestenov med koji se proizvodi u drugoj polovici lipnja i karakteristično je intenzivnog mirisa i pomalo gorkastog okusa.

Također je važna uloga kestena u hranidbi divljači u šumama gdje je on zastupljen. Kesten je isto tako cijenjen kao izvanredno tehničko kvalitetno drvo, ali se i njegov list koristi u farmaceutskoj industriji. Republika Hrvatska obiluje staništima savršenim za rast i razvoj pitomog kestena. Jedan od ciljeva našeg voćarstva bi trebao biti povratak pitomog kestena na njegova prirodna staništa, kao što bi se trebalo i približiti ovu kulturu stanovništvu, i samim time povećati značaj nepravedno zapostavljene voćne vrste. Potrebno je povećati njegov areal podižući nove plantaže, a zaštititi pojedinačna stara kestenova stabla, kao i obnoviti i urediti stare kestenike za proizvodnju ploda. Dobra bi ideja bila i urediti stare kestenove šume za turističke rute u koje bi turisti odlazili na rekreaciju i sakupljanje plodova. Potrebno bi bilo obaviti selekciju domaćih populacija, sorata pitomog kestena, kao i organizirati domaću proizvodnju sadnica autohtonih sorata pitomog kestena, te bi se time moglo raditi i na brendiranju autohtonih sorata. Također bi jedan od ciljeva trebao biti i organizacija otkupa i prerade plodova pitomog kestena. Pitomi kesten je izuzetno zahvalna voćna vrsta, kako u proizvodnji, tako i u preradi, te postojanje tradicije uzgoja ne bi trebalo samo tako pustiti zaboravu, već revitalizacijom podići na jedan viši stupanj.

Najznačajnija i najcjenjenija vrsta kestena u svijetu jer europski kesten (Castanea sativa) koji raste u svim zemljama mediteranskog podneblja (Portugal, Španjolska, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Grčka i Turska), a značajna mu je otpornost na niske temperature i to čak do -20 ºC. Osim europskog kestena značajni su još i kineski, japanski i američki kesten, koji predstavljaju bogat izvor podloga i sorata značajnih za širenje uzgoja ove vrste i kod nas.

Kineski kesten (Castanea mollisima) odlikuje se širokom krošnjom i dlakavim grančicama jednogodišnjih izbojaka. Kroz dugo vremensko razdoblje stekao djelomičnu imunost na gljivičnu bolest rak kore.
Japanski kesten (Castanea crenata) prirodno izrasta u gusto, zbijeno, tanko drvo, postižući visinu 10-15 metara. Otporan je na većinu poznatih bolesti. Kvaliteta ploda mu je slabija u odnosu na druge vrste ovog roda.
Američki kesten (Castanea dentata) karakterizira izrazito visoko stablo (do 30 m), a promjera debla do 1,2 m. Plodovi američkog kestena smatraju se najslađim, najukusnijim i najbrašnavijim plodovima od svih kestena. Vrlo je osjetljiv na bolesti a izrazito na rak kore kestena.

Uzgoj

Pitomi kesten je kod nas autohtona vrsta drveća, no zbog specifičnih ekoloških zahtjeva dolazi samo na određenim staništima. Zbog toga njegovo područje uzgoja čine ili povezane površine ili dolazi na izoliranim površinama područja submediteranske klime kao što su Hrvatsko primorje i otoci Sjevernog jadrana ili izdvojene površine umjerene kontinentalne klime u unutrašnjosti naše zemlje. Prema nakim navodima za uspješan rast i plodonošenje pitomog kestena potrebna je vegetacijska sezona od 180 dana s prosječnom temperaturom većom od 10 °C i oborinama od 800 do 1600 mm. Također je potrebna umjerena vlažnost zraka i tla, a za dobro dozrijevanje ploda važne su tople i sunčane jeseni. Što se tiče kvalitete tla, pitomi kesten je uglavnom acidofilna vrsta. Uspjeva na eruptivnim i silikatnim podlogama. Javlja se na škriljcima i pješćenjacima na kojima su formirana duboka svježa i kisela tla, pjeskovito-glinasto-ilovaste teksture. Na vapnenačkim podlogama javlja se samo tamo gdje je došlo do dekalcifikacije dubljeg sloja tla, što je slučaj s istarskim crvenicama. Kesten ne uspjeva na degradiranim tlima bez humusa niti na aluvijalnim tlima uz rijeke, a obzirom da razvija snažno korijenje, pogoduju mu duboka tla. Izuzetno važnu ulogu za uzgoj pitomog kestena imaju fosfor, kalij i dušik. Što se tiče kiselosti, najpogodnija su ona tla čija je pH vrijednost između 4,0 – 6,0. Budući da kesten zahtjeva više svjetla i topline u vrijeme cvatnje i dozrijevanja ploda, u primorskim krajevima najčešće se uzgaja za plod, dok je u unutrašnjosti u većini slučajeva glavni prihod kestenovih šuma tehničko drvo, iako se sakupljaju i plodovi. Obzirom na specifične zahtjeve prema ekološkim uvjetima i na dugovječnost stabala, prilikom odabira proizvodnog prostora treba obratiti posebnu pažnju. Nekoliko mjeseci prije planirane sadnje kestena poželjno je obaviti duboku obradu tla (70-100 cm) odnosno iskopati rupe dimenzija 100x100 cm i dubine od 50 do 80 cm (ovisno o tipu tla, ako je tlo na vapnencu onda ne ići preduboko da se ne dođe matičnog supstrata koji bi mogao utjecati na promjenu pH vrijednosti). Nakon pripreme tla i kopanja sadnih jama što većih dimenzija potrebno je provesti meliorativnu gnojidbu mineralnim i organskim gnojivima, te po potrebi dodati zemlju kisele pH reakcije (koja će se prilikom sadnje pomiješati s ostalom zemljom da što prije dođe u kontakt s korijenom sadnice kestena). Sadnja se preporučuje u vrijeme mirovanja vegetacije, a vrijeme sadnje je ovisno o tipu sadnica: sadnice s golim korijenom saditi odmah nakon vađenja iz rasadnika, dok se kontejnirane sadnice mogu saditi tijekom jeseni, dok to vrijeme dozvoljava ili u rano proljeće (veljača-ožujak). Prilikom sadnje valja razmišljati o izboru sorata kao i adekvatnih oprašivača. Sadnice je neophodno pričvrstiti vezicom uz kolac i zalijevati s 15-20 litara vode čak i tjedan dana nakon sadnje, ako nema oborina. Razmak sadnje ovisi prvenstveno o bujnosti sorte i podloge. Ako se sade kesteni cijepljeni na podlogama slabije bujnosti razmak sadnje može biti 4-5 x 2-2,5 m, dok kesteni na generativnim podlogama trebaju puno veće razmake čak i do 10 x 10 m ovisno o samoj bujnosti podloge i sorte.

Sorte

Danas je cilj selekcije kod kestena pronaći tipove otporne na najznačajnije bolesti i štetnike (rak kore i osu šiškaricu) i onda križanjima popravljati osobine ploda kao što su krupnoća, kvaliteta, raniji dolazak u rod. Uz to važno je i pronalaženja adekvatnih podloga s osobinama patuljastog rasta i mogućnostima proširenja uzgoja i na karbonatna tla, obzirom da kestenu za uzgoj pogoduje kiselo tlo. U Hrvatskoj bi razvoj kestena trebao ići u dva smjera. Jedan u odabir domaćih autohtonih sorti kestena te njihovim uvođenjem u intenzivne nasade, a drugi bi predstavljao introdukciju poznatih sorata kestena dobrih svojstava. Kod nas postoji velik broj različitih fenotipova kestena na svakom uzgojnom području, a svakako najpoznatiji su maruni. Marun je velika oplemenjena sorta pitomog kestena nastala cijepljenjem plemkama maruna tj. kestena dubenca. Ima ga mnogo po obroncima Učke, najviše u okolici Lovrana, Opatije i Mošćeničke Drage, pa se u ovim krajevima još naziva i “lovranski marun”. Marun je izgledom veći, svjetlije ljuske, koja se lako odvaja, i slađi od običnog kestena. Smatra se da Maruni upravo zbog dobrih organoleptičkih svojstava spadaju u najkvalitetniju vrstu kestena, te imaju veliku važnost u gastronomiji.

Od uvoznih sorti kestena preporučuju se uglavnom talijanske sorte Marrone fiorentino, Antrodoco, Triora, Caprese Michelangelo, Marrone di Marandi, Sangiorgio, a danas su među traženijima sorte europsko- japanskih križanaca Marval, Marsol, Bouche de Betizac i dr. Sorte ovih križanaca ranije dozrijevaju –u rujnu što im osigurava dobar plasman na tržištu.

Održavanje tla i gnojidba

Nakon sadnje važno je tlo pravilno održavati na način da se redovito obrađuje u cilju uništavanja korova i očuvanja vlage (tzv. crni ugar) odnosno sjetvom biljaka za zelenu gnojidbu koje onda zaoravanjem u tlo osiguravaju dodatne organske tvari. Ukoliko je osigurano navodnjavanje, između i unutar redova mogu se zasijati djetelinsko travne smjese. Sustavom za navodnjavanje ujedno se može obavljati i redovita gnojidba i prihrana kestena koji će konačno utjecati na prirod i kvalitetu plodova. Ukoliko su kesteni zasađeni na nagnutim terenima (>5-7%) tada je zbog sprječavanja erozije, poželjno zatravljivanje cijele površine, a obrada tla se obavlja samo oko zasađenih sadnica.

Rezidba

U prvim godinama nakon sadnje rezidba treba biti svedena na minimum, jer se smatra da se jačom rezidbom mladih stabala produljuje nerodno razdoblje. Nakon prikraćivanja sadnice na 80-150 cm nastoji se formirati uzgojni oblik s okruglastom krošnjom bez provodnice - tzv „vaza“. Rezidba za formiranje oblika krošnje provodi se krajem zime, a tijekom vegetacije uklanjaju se vodopije i izbojci koji rastu prema unutrašnjosti krošnje te ju zasjenjuju. Kod slabije razvijenih grana može se provoditi i pinciranje (odstranjivanje vršnog dijela tijekom vegetacije). Obzirom na dugovječnost stabala kestena, starija stabla često izgube svoj oblik te imaju puno suhih i oštećenih grana. U takvim slučajevima ide se jaču i oštriju rezidbu skraćivanje primarnih grana ili čak i rezidba do osnove debla odnosno cijepljenog mjesta. Kod takve rezidbe neophodno je nastale rane i oštećenja premazati voćarskim voskom. Kroz nekoliko godina tako orezano stablo će uz redovitu njegu (zalijevanje, prihrana, rezidba i formiranje) ponovo ući u rod.

Nakon ulaska u rod, rezidba treba biti redoviti zahvat, a intenzitet ovisi o sortimentu i bujnosti stabala, a cilj takve rezidbe je održavanje formiranog uzgojnog oblika te ravnoteže između vegetativnog rasta i rodnosti. Obzirom da kesten formira rodne pupove na izbojcima razvijenim iz vršnih pupova prošlogodišnjih izbojaka važno je rezidbom ostaviti dovoljno takvih, a ujedno osigurati tjeranje novih izbojaka koji će rod donositi iduće godine. Osim toga i na rodnim stablima važno je redovito osiguravati osvijetljenost krošnje, uklanjati vodopije i sl.

Urod i berba

Plodovi kestena smješteni su u ježici, a berba se obavlja u punoj zrelosti kada plodovi pojedinačno ili u ježici padnu na tlo. Berba se vrši ručno skupljanjem plodova, a učinak ovisi o krupnoći plodova i može biti od 5 -15 kg po satu. U plantažnim nasadima može se provesti mehanička berba pomoću tresača i usisnih cijevi ili raznih sakupljača koji onda odvajaju plodove od ježica i odmah ih kalibriraju prema veličini u razne kategorije. Vrlo krupni plodovi se smatraju oni čija je masa veća od 11 g (u 1 kg ide preko 80 plodova), krupni su mase od 10-11 g (u kg ide 80-100 kestena), srednje krupni od 6,5 do 10 g (100-150 plodova ide u 1 kg) i sitni plodovi 150 -200 treba za jedan kilogram i imaju od 5 do 6,5 grama. Prirod značajno ovisi o podlozi i gustoći sklopa. Kesten na bujnoj podlozi ili sjemenjaku rodi tek u desetoj pa čak i petnaestoj godini, a prirod mu iznosi oko 30-40 kg po stablu. Cijepljenjem se taj period skraćuje na 3-7 godina, a prirod se znatno može povećati (100 kg po stablu). Nakon berbe plodove je važno čim prije preraditi odnosno staviti na čuvanje u adekvatne uvjete (hladnjače s normalnom atmosferom na temperaturi od 0-3 oC (2-6 tjedana) ili u uvjetima kontrolirane atmosfere 4-6 mjeseca.

Zaštita od bolesti i štetnika

Najvažnije i najopasnije oboljenje pitomog kestena je zarazna gljivična bolest poznata pod imenom rak kestenove kore ili endotioza. Uzročnik oboljenja je gljiva Cryphonectria parasitica (Murr.). Micelij gljive parazitira koru debla i grana, probija se do kambija i razara ga. Kada se micelij razvije po čitavom opsegu parazitiranog dijela, dolazi do djelomičnog ili potpunog odumiranja stabla ili grane iznad mjesta infekcije. Bolest je vrlo štetna, jer izaziva brže ili sporije propadanje stabala, pa i čitavih sastojina. Zaražene pjedinačne grane poželjno je odstraniti. Postoje tri tipa rakastih formacija: 1. Aktivni rak (uzdužno raspucala kora svijetlo smeđe boje, otvorene rane), 2. Površinski rak (zadebljanje debla i ljuskava kora) i 3. Kalusirajući rak (oko rane je formirano zadeljalo tkivo – kalus, koje svojim širenjem zacijeljuje i zarasta ranu). Protiv gljive uzročnika raka kestenove kore nije poznato nikakvo zaštitno sredstvo. Po važnosti i opasnosti druga bolest pitomog kestena je trulež korijena, koju izaziva Phytophthora cambivora. Te se gljive saprofitski održavaju u površinskom sloju tla. Infekcija se ostvaruje putem finih korijenčića i preko ozlijeda na korijenju, koje potamni, postaje mekano i kiselkastog mirisa. Iz zone korijenja oboljenje se širi prema vratu korijena i kada ga patogen obuhvati dolazi do sušenja stabala. Od ovog oboljenja češće stradava kesten izvan prirodnog areala prostiranja i na prevlažnim staništima. Značajna je još i šupljikavost lista kestena koja se javlja u kasno ljeto posebno u uvjetima povećane vlage i prepoznaje se po nekrotičnim pjegama na listu, a napadnuto lišće brzo pada s stabla. Posljednjih godina prijeteći i novi karantenski štetnik je kestenova osa šiškarica ( Dryocosmus koriphilus) koji se tijekom 2010. godine pojavio u Hrvatskoj. Širi se se nekontroliranim uzimanjem plemki, te preko sadnica pasivnim transportom. Lako se prepoznaje po šiškama koje stvara na izbojcima i listovima pri čemu se značajno smanjuje lisna površina, što izravno utječe na gubitak priroda i do 70%, a jači napad može uzrokovati sušenje cijelog stabla. Kemijsko suzbijanje još do sada nije dalo pozitivne rezultate, već se smanjenje šteta može postići mehaničkim uklanjenjem novonastalih šiški u koje ženkapolaže jaja. Od ostalih štetnika značajne su kestenova štitasta uš (pojavljuje na listovima i izbojcima kestena ali direktno ne uzrokuje veće štete) te kestenova pipa - čije ženke odlažu jaja u mlade plodove koji su neiskoristivi i sjemenke su slabije klijavosti. Ovo je vrlo značajan ekonomski štetnik koji može uzrokovati velike štete u proizvodnji kestena.

Ocijenite članak:

Goran Fruk, dr.sc.
Diplomirao je na Sveučilištu u Zagrebu Agronomskom fakultetu, 2008. godine, usmjerenje voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo. Od 2009. godine zaposlen je kao znanstveni novak na Zavodu za voćarstvo. Koautor je 2 knjige, 20-ak znanstvenih radova te je sudjelovao na 15 međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova.

prof. dr. sc. Tomislav Jemrić
Rođen je 1971. godine u Zagrebu. Na Fakultetu poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1993. godine. Magristrirao je 2000. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranio 2004. godine. Od 1995. godine radi na Zavodu za voćarstvo Agronomskog fakulteta.

doc. dr. sc. Martina Skendrović Babojelić
Docentica na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Uža specijalnost – Voćarstvo: Uvjeti i tehnologije uzgoja voća, građa, svojstva i kvaliteta plodova, očuvanje starih sorata voća.
Recepti
U STAJI. Sad već planiramo koliko stoke ostavljamo tijekom zime i koliko hrane joj treba osigurati. Stoku treba štititi od vrućine i davati joj dosta hladne i čiste vode.
Pročitaj više...
Podsjetnik

Arhiva prošlih brojeva časopisa

Izdanje 15.05.2019. Izdanje 01.05.2019. Izdanje 15.04.2019. Izdanje 01.04.2019. Izdanje 15.03.2019. Izdanje 01.03.2019. Izdanje 15.02.2019. Izdanje 01.02.2019. Izdanje 15.01.2019. Izdanje 20.12.2018. Izdanje 01.12.2018. Izdanje 15.11.2018. Izdanje 01.11.2018. Izdanje 15.10.2018. Izdanje 01.10.2018. Izdanje 15.09.2018. Izdanje 01.09.2018. Izdanje 15.08.2018. Izdanje 20.07.2018. Izdanje 01.07.2018. Izdanje 15.06.2018. Izdanje 01.06.2018.
Copyright © 2011. - Gospodarski list d.d.
code: Finesa d.o.o. design:Metuzalem d.o.o.