Pretplatnica iz Kaštela željela bi znati više o uzgoju i preradi stevije, izvora prirodnog sladila i izvrsne zamjene za rafinirani šećer. Stoga donosimo članak naših stručnih suradnica, doc.dr.sc Jane Šic Žlabur i dr.sc. Sanje Radman, s Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Stevija (Stevia rebaudiana Bertoni) je suptropska biljka slatkog okusa podrijetlom iz Južne Amerike. Tamo lokalni domoroci njene slatke listove koriste u svojoj prehrani već stoljećima. Iako se ova egzotična vrsta u Europi pojavila već negdje oko 16. st., pojavom šećera iz šećerne repe i šećerne trske ubrzo je potisnuta i zaboravljena. Tek su unazad nekoliko godina listovi stevije, od kojih se dobiva slatki zeleni ili bijeli prah, te tekući ekstrakt, postali traženo prirodno sladilo u prehrambenim proizvodima od voćnih sokova, slastica, umaka i dr.

Slatkoća stevije

Slatkoća stevije rezultat je organskih spojeva glikozida kojih je do sada definirano oko desetak. Među njima dominantne slatke komponente su steviozid i rebaudiozid A. Od navedenih steviol glikozida u suhoj tvari lista stevije u prosjeku je sadržano od 4-20% steviozida, te 2-4% rebaudiozida A. To prvenstveno ovisi o sortnim svojstvima biljke i osnovnim agrotehničkim uvjetima uzgoja. Steviozid je čak 300puta, a rebaudiozid A i do 400puta slađi od saharoze, a ne posjeduju nikakvu energetsku vrijednost. Važno je navesti da unutar roda Stevia postoji još stotinjak različitih vrsta. No samo Stevia rebaudiana sadrži značajnu količinu slatkih glikozida, zbog čega je i najpoznatija.

Za razliku od ostalih zasla ivaca, steviol glikozidi imaju glikemijski indeks nula. To znaci da nakon korištenja proizvoda od stevije ne dolazi do povišenja glukoze u krvi, pa ju smiju koristiti dijabeticari, te svi oni koji vode racuna o manjem unosu kalorija i zdravijoj prehrani. Prednost primjene zasla ivaca stevije je i u tome što su izrazito termostabilni (cak i do 200°C) pa termickom pripremom ne dolazi do gubitaka u slatkoci. Upravo je zato stevija pravo otkrice u kulinarstvu. Posebno u pripremi kolaca i za konzerviranje voca.

Ovu vrijednu biljku preporučuje se koristiti u regulaciji tjelesne težine, za smanjenje razine kolesterola u krvi. Također pri snižavanju krvnog tlaka i kod anemičnosti. Ima dokazano antiseptičko, antialergijsko i antimikrobno djelovanje, te se zbog toga koristi kao dodatak pastama za zube, vodicama za ispiranje usta i gumama za žvakanje. Važno je naglasiti kako glikozidi stevije imaju značajan antikariogeni učinak te smanjuju pojavu upale zubnog mesa. Osim toga, ova čudesna biljka bogat je izvor proteina, prehrambenih vlakana, minerala (kalija, kalcija, natrija, magnezija, bakra, mangana, željeza i cinka). Također esencijalnih aminokiselina, lipida, ugljikohidrata, vitamina (vitamin C) i fitokemikalija (polifenolni spojevi) koji pokazuju značajnu antioksidacijsku aktivnost.

U posljednje vrijeme različiti mediji prezentiraju steviju kao toksičnu biljku i naglašavaju kako njena upotreba u prehrambene svrhe nije u potpunosti istražena. Naprotiv, brojne znanstvene toksikološke studije dokazale su kako su biljka stevija i njezini proizvodi u potpunosti netoksični. Ne pokazuju nikakva mutagena i kancerogena svojstva. U RH biljka Stevia rebaudiana Bertoni navedena je na Listi dozvoljenih biljnih vrsta u „Pravilniku o dodacima prehrani“ (NN 46/11.; Prilog III). Od tuda proizlaze i mogućnosti njezinog legalnog korištenja u oblicima kako propisuje Pravilnik. Ova vrsta pripada porodici glavočika, a njezin zeljasti grm može narasti do visine od 1-1,5m.

Iako je riječ o višegodišnjoj biljnoj vrsti, u našim se uvjetima stevija može uzgajati na otvorenom samo kao jednogodišnja vrsta. Budući da potječe iz suptropskih područja koja karakteriziraju blage zime.

Tehnologija uzgoja – stevija

Kvaliteta i koncentracija glikozida u steviji ovisit će o lokaciji uzgoja, točnije njenim klimatskim i pedološkim značajkama. Osim toga, važna je i tehnologija uzgoja, prije svega gnojidba i navodnjavanje. Budući da stevija potječe iz područja Paragvaja i Brazila, svoj najveći potencijal dat će u uvjetima klime koju karakteriziraju suha ljeta i blage zime. Tijekom vegetacije može izdržati temperaturu čak do 37°C. Za brzi rast stevije idealna temperatura je od 20-24°C, a počinje stagnirati pri temperaturama nižim od 9°C. Zbog toga se u klimatskim uvjetima kontinentalnog dijela Hrvatske stevija uzgaja kao jednogodišnja biljna vrsta ili se biljke, ako je to moguće, tijekom zime čuvaju u zaštićenom prostoru.

Na otvorenom se sadi polovicom svibnja, kada prođe opasnost od kasnoga mraza. Nema velike zahtjeve za tlom. No ne podnosi zadržavanje vode u tlu i najbolje će uspijevati na ocjeditim pjeskovito-ilovastim tlima. Kod težih tala sklonih zadržavanju vode preporuka je unositi organsku tvar. Ona će popraviti vodozračni režim u zoni rasta korijena, te spriječiti potencijalnu pojavu truleži. U sušim područjima biljci je potrebno osigurati navodnjavanje, najbolje kapanjem kako bi se izbjeglo vlaženje listova i eventualna pojava gljivičnih bolesti. Stevija ne podnosi konstantnu sušu, a u izuzetno vrućim ljetima najbolje je navodnjavanje u razmacima od 3-5 dana. Stevija podnosi relativno veliki raspon pH vrijednosti tla, od 4,5 pa sve do 7,5, međutim ne tolerira slana tla.

Razmak sadnje -stevija

Razmaci sadnje u pravilu ovise o lokalitetu uzgoja i dostupnoj mehanizaciji. Najčešće se primjenjuje razmak 80-100 cm × 30-40 cm (sklop od 2,5-4,2 b/m2) ili 30 × 60 cm (sklop od 5,5 b/m2). U jesen je potrebno provesti duboko oranje na otprilike 40cm, a potom se u proljeće prije sadnje tlo dodatno usitni i formiraju se gredice široke 60cm i visoke 15cm. Kako bi se spriječilo zadržavanje vode i smanjilo sabijanje tla. Pri uzgoju na manjim površinama gredice se mogu prekriti crnom polietilenskom folijom. Kako bi se spriječila pojava korova, zaštitio relativno plitki korijen i održala vlaga u zoni korijena. Ispod folije obično se postavlja sustav za navodnjavanje.

""

Razmnožavanje

Razmnožava se generativno pomoću presadnica, a glavni ograničavajući faktor pri tome je slaba klijavost vrlo sitnog sjemena. Presadnice se preporučuje uzgojiti u zaštićenom prostoru u rano proljeće. Sjetvom u odgovarajuće polistirenske kontejnere s većim brojem lončića ili sandučiće. Optimalna temperatura klijanja je između 24 i 28°C, dok je minimalna 18°C, a maksimalna 30°C. Budući da sjeme sporo niče, pikiranje se provodi nakon 50 dana presađivanjem u lončiće promjera 10cm. Za dobivanje presadnica za sadnju potrebno je do 8 tjedana, te se one sade na otvoreno sredinom svibnja, kada prođe opasnost od proljetnih mrazeva. Važno je navesti da sjeme stevije za klijanje treba svjetlost, što znači da se nakon sjetve ne prekriva slojem supstrata.

Razmnožavanje reznicama korijena je vegetativni način razmnožavanja stevije. Prednost ovog razmnožavanja je u tome što su nove biljke genetički identične roditeljskoj biljci od koje su potekle. No ovaj oblik razmnožavanja zahtjeva puno radne snage. Druga metoda vegetativnog razmnožavanja je kulturom tkiva in vitro u strogo kontroliranim uvjetima laboratorija. Iz roditeljske biljke uzimaju se komadići tkiva, koji se potom stavljaju na hranjivu podlogu bogatu mineralnim tvarima, biljnim hormonima iz čega se kroz određeno razdoblje regenerira čitava biljka. Prednost ove metode je u tome što je rezultat biljka oslobođena virusa i bogata nekim sekundarnim biljnim produktima, a glavni nedostatak je visoka cijena proizvodnje takvih presadnica.

Gnojidba – stevija

Stevija nema veliku potrebu za hranivima u odnosu na ostale biljne vrste. No preferira gnojidbu organskim gnojivima koja će osigurati popravljanje fizičkih, kemijskih i bioloških svojstava tla. Kao mineralno gnojivo preporuka je koristiti NPK gnojivo formulacije 5-20-30 u količini 100 do 150kg/ha (10-15 g/m2). Općenito se preporuča što manji unos dušika koji, iako pospješuje vegetativni rast biljke, može dovesti do smanjenog sadržaja steviol glikozida, odnosno manje slatkoće. Glavni problem u uzgoju stevije predstavljaju brzorastući korovi, budući da joj je korijen relativno plitak.

Kako se u njenom uzgoju ne primjenjuju herbicidi, protiv korova se moguće boriti primjenom malčeva i mehaničkim ili ručnim uklanjanjem korova. Biljka zbog slatkog okusa ima repelentno djelovanje te u pravilu odbija štetnike, pa se preporuča njena sadnja međuredno s povrtnim kulturama. Štete na listovima ponekad mogu uzrokovati lisne uši ili bijele mušice, pogotovo kod uzgoja u zaštićenom prostoru. Ponekad se na lišću mogu uočiti tamne pjege, koje ukazuju na gljivičnu bolest pjegavost lišća. U slučaju pojave te bolesti, preporuka je čim prije provesti berbu listova da se izbjegnu daljnji gubici.

(nastavlja se)