I Hrvatsko društvo biljne zaštite prepoznalo je problem i sve veću pojavu ove nekad važne biljne nametnice, pa je i na nedavno održanom 60. seminaru biljne zaštite razmotren razlog ponovnog širenja viline kose.
Stari nametnik – vilina kosa
Vilina kosa (Cuscuta spp.) stari je, u narodu dobro poznat, nametnik više kulturnih i još većeg broja korovnih biljnih vrsta. U narodu se još naziva: vlasulja, lasulja, predenica, spredenica, pripuzica, maček, grinta, vrisac, šuga i dr. Prvotni naziv poponac potpuno se izgubio. Možda nije na odmet pripomenuti da je već 1844. u trećoj godini izlaženja List mesečni horvatsko-slavonskog Gospodarskog družtva (prvotni naziv Gospodarskom listu), u članku „Lucerna iliti detelina švajcarska“ ukazao na vilinu kosu (Cuscuta europeae), kao važnu i ekonomski štetnu nametnicu lucerne (švajcarke) (1844, 11: 174-175).
Ekonomski štetne vrste
Rod vilina kosa (Cuscuta) doskora je smješten u jedinstvenu porodicu vilinih kosa (Cuscutaceae), a danas se smješta u porodicu slakova (Convolvulaceae), iako moderni sistematičari koji se služe markerima, smatraju da ima osnove za oboje. Rod obuhvaća oko 170 (200) različitih vrsta. U Hrvatskoj flori zastupljeno ih je 16 vrsta, od kojih tri imaju ekonomsku važnost.
Europska vilina kosa (Cuscuta europea L.), submediteranskog je podrijetla. Parazitira oko 150 biljnih vrsta iz 39 porodica. Najčešće na lucerni, djetelini, grahu krumpiru, duhanu, konoplji, hmelju, na ružama i nekim grmolikim i drvenastim vrstama. Parazitira i velik broj korova.
Poljska vilina kosa ( Cuscuta campestris Yuncker) unjeta je u Europu iz Sjeverne Amerike 1900. godine sa sjemenom djeteline. Smatra se najštetnijom vrstom roda. Raširena je širom svijeta. Parazitira na oko 25 vrsta u 150 zemalja svijeta. Najčešće na šećernoj repi, lucerni, djetelini, krumpiru, duhanu, lanu, štitarkama (mrkvi), na nekim drvenastim vrstama i znatno većem broju korovnog i samoniklog zeljastog i drvenastog bilja.
Vilina kosa majčine dušice (Cuscuta epithymum L.) osim na majčinoj dušici, parazitira na šećernoj repi, krumpiru, djetelini, lucerni, mnogim povrtnim vrstama i na određenim drvenastim, voćnim, ukrasnim i grmolikim vrstama. Raširena je u Europi i Aziji. Kao kuriozitet dobro je spomenuti i lanenu vilinu kosu (Cuscuta epilinum L.). U prošlosti važan korov lana i konoplje. Prestankom njihova uzgoja gotovo potpuno je nestala. Osim navedenih kultura parazitira još nekoliko samoniklih vrsta roda lanilist (Linaria spp.).
Jedva se održava. U Hrvatskoj se smatra regionalno nestalom. Sve viline kose jednogodišnje su (rijetko višegodišnje) biljke vrlo neobične građe. Nemaju listove i bez klorofila su. Nemaju ni korijen, pa nisu sposobne crpiti vodu i minerale iz tla, niti su sposobne sintetizirati hranivo. Zbog toga se tankim, gusto isprepletenim žućkasto zelenkastim, narančasto žućkastim nitima, opliću oko biljke domaćina, prodirući posebnim sisaljkama (haustorijima) u njezine provodne snopove oduzimajući joj asimilate za svoj rast i razvoj.
Sve viline kose obligatni su paraziti i isključivo ovise o drugim biljkama hraniteljicama (domadarima), kojima znatno umanjuju prinos i kakvoću.
Sjeme i nicanje – vilina kosa
Sjeme viline kose zbog veličine (0,5- 2 mm) i male mase niče iz plitkog sloja tla (1-1,5 cm) od travnja i tijekom ljeta. Optimalna temperatura za nicanje je 18- 210C (iako niče i pri temp. od 300C). Sitno sivkasto crno sjeme čvrste opne može u nepovoljnim poljskim uvjetima zadržati klijavost 10 (20) godina. Za nicanje je potrebna vlaga. Iz sitne sjemenke isklija žuto- narančasta tanka nit. Sjeme klija i bez prisustva domadara. Budući da nema korijen ni klorofil, dok ne pronađe domaćina, klijanac isključivo ovisi o akumuliranoj rezervi u sjemenu. Ona mu omogućuje da izraste 2,5-7 cm u dužinu. Lelujajući, klijanac unutar 5-10 dana mora pronaći domaćina ili nakon što utroši rezerve iz sjemena, ugiba.
Domaćina pronalazi „njuhom“, jer pokazuje kemoosjetljivost prema spojevima koje on luči. U tome je vrlo uspješan. Čak što više, dokazano je da između nekoliko ponuđenih, klijanac uspješno odabire najpovoljnijeg. Krećući se u vidu kazaljke na satu s domaćinom uspostavlja kontakt.
Obavija mu se oko stabljike te uz pomoć posebnih sisaljki (haustorija) prodire u njegov provodni sustav. Nakon što uspostavi kontakt, prekida vezu s tlom. Crpeći asimilate domaćina (gotova hraniva) intenzivno nastavlja rast. Jedna stabljika (nit) dnevno može izrasti i do 7 cm u dužinu. Granajući se, koncentrično se širi na nove biljke domaćina. Koncem ljeta, kad dosegne maksimum, jedna biljka može prekriti 3m2 i proizvesti množinu sjemenki. Prije toga na stabljici se bočno formiraju zelenkasto žućkasti, krem ili ružičasti brojni cvjetovi koji u jesen donose plod. Od nicanja do cvatnje u poljskim uvjetima protekne oko 60 dana. Plod je tobolac s obično 3-4 male (0,5-1,5 cm) sjemenke. Dobro razvijena biljka može proizvesti i do 15000 sjemenki (najčešće oko 2000).
Gospodarska važnost
Široka geografska rasprostranjenost i veliki broj domaćina čine vilinu kosu najštetnijom parazitnom cvjetnicom. Lucerna i djetelina najčešći su joj domaćini. Iako napadnut usjev ne uništi potpuno, vilina kosa tako ga oslabi da prinos bude prepolovljen. Svojevremeno je u jednoj susjednoj državi 80% površina lucerne bilo zakorovljeno vilinom kosom. Zbog jake zaraze procijenjeno je da bi 20% površina trebalo preorati.
Na preorane površine više godina zaredom nije uputno sijati osjetljive kulture jer će ih napasti vilina kosa. Tako je npr. na jednoj oranici u SAD-u, krumpir posađen dvije godine nakon preoravanja jako zakorovljenog lucerišta potpuno propao. Još su veći problemi kad lucernu uzgajamo za proizvodnju sjemena. Zbog veličine oblika i mase, sjeme viline kose teško je odvojiti od sjemena lucerne. Upravo to i jest razlog da sjemenski usjev ne smije biti zaražen vilinom kosom. U nas se sjeme lucerne najviše proizvodi u Istri. Tamo je često zaražena vilinom kosom, što predstavlja stalnu opasnost daljnjeg širenja na nove površine. Međutim, strogom aprobacijom i pravilnim čišćenjem (elektromagnetskim uređajima), može se proizvesti sjeme koje udovoljava propisima.
Iako u usjev šećerne repe ne dospijeva sjemenom repe, posljednjih godina repišta su nam sve više zakorovljena vilinom kosom. Vlasnici takovih oranica morali bi se upitati kako je ona tamo dospjela i konačno početi poduzimati mjere koje će priječiti, a ne širiti njezinu prisutnost.
Napadnute kulturne biljke slabe i zaostaju rastom, podložnije su napadu bolesti i štetnika, a pojedine potpuno propadnu. Jedno istraživanje u Srbiji je pokazalo da je prinos korijena vilinom kosom napadnute šećerne repe bio umanjen za 23- 41 %, a sadržaj šećera za 1,3-2,6 %. Uz sve navedeno, seleći se s biljke na biljku, viline kose su i prenositelji virusnih i gljivičnih oboljenja. Velike štete vilina kosa nanosi povrtnim kulturama. Luk, rajčica, mrkva, paprika i dr., trpe umjerene do potpune gubitke, što ovisi o intenzitetu napada. U Kaliforniji je prinos mrkve na jednoj lokaciji bio reduciran za 75%, a rajčice za 70-90%. U Izraelu je zbog nedostatka adekvatnog herbicida usjev luka napadnut vilinom kosom trebalo preorati.
Mjere borbe
U ne tako davnoj prošlosti vrste roda vilina kosa bile su tretirane kao karantenske biljne vrste i podlijegale su onodobnim propisima koji su se na njih odnosili. Prema postojećim EPPO (Europska i Mediteranska organizacija za zaštitu bilja) viline kose nisu uvrštene na A1 i A 2 liste karantenskih biljnih vrsta, niti se nalaze na listama invazivnih stranih biljnih vrsta. Ovo iz razloga jer su već na EPPO području širom rasprostranjene. Ipak, zbog ekonomske štetnosti uvrštene su na listu „Drugih dokumentiranih biljnih vrsta“, koje treba posebno nadzirati. Mjere borbe protiv viline kose vrlo su zahtjevne. Samo strpljivim, temeljitim, dugotrajnim integriranim pristupom mogu se postići zadovoljavajući učinci.
Integrirani pristup obuhvaća sljedeće mjere:
Preventivne (sanitarne) mjere:
• priječenje kontaminacije polja sjemenom
• sjetvom čistog certificiranog sjemena
• košnjom uvratina, međa, kanala, poljskih putova
• gnojidba kontaminiranim stajnjakom
• suzbijanje korova u međukulturi kojoj vilina kosa nije domaćin
• kontaminiranim strojevima
Plodored (manje učinkovit od uobičajenog):
• pažljivim odabirom i sjetvom kultura u plodoredu na kontaminiranoj oranici
• ranijom ili kasnijom sjetvom odabrane kulture
Mehaničke mjere:
• plitkom kultivacijom okopavina
• dubokim zaoravanjem sjemena viline kose
• ručno pljevljenjem
• košnjom
• spaljivanjem plamenom
Biološke mjere: Mikocidni pripravci na osnovi nekih vrsta parazitnih gljivica rodova Fusarium, Alternaria, Colletotrichum daju određene učinke na neke vrste roda Cuscuta u soji i mrkvi.
Kemijske mjere:
1 rezidualni herbicidi (propizamid, etofumesat, s-metolaklor, pendimetalin, trifluralin*)
2 kontaktni herbicidi (dikvat)
3. translokacijski herbicidi (imazapir*, rimsulfuron, glifosat (subletalne doze), sulfosulfuron*, flazasulfuron*, halosulfuron*)
* nisu registrirani u Hrvatskoj
Kao i u svemu drugdje, preventivne mjere od osobite su važnosti. Njima treba posvetiti najveću pažnju. Nečisto, necertificirano sjeme (osobito lucerne) nije dopušteno sijati. Jednom unijeto na površine posjeda, preko domaćina (korova i drugih kultura u plodoredu) stalno će se održavati. Jednako tako treba priječiti osjemenjavanje viline kose na uvrtinama, međama, kanalima, pristupnim putovima. Ne dozvoliti da se otud uvlači u oranicu. Ako to priječimo mehaničkim mjerama (plijevljenjem, košnjom) treba paziti da prikupljenu biljnu masu pažljivo iznesemo iz oranice i spalimo, jer se osim sjemenom širi i dijelovima stabljike (vegetativno). Sjetvom kultura u plodoredu, koje nisu domaćini vilinoj kosi (žitarice, kukuruz i dr.) postižu se dobri rezultati samo ako u njima priječimo razvoj korova domaćina.
Budući da vilina kosa niče iz plitkog sloja tla i da nema korijen, ovlaš kultivacija dat će izvrsne učinke kad vilina kosa ponikne i prije nego se prihvati za domaćina. Ovo je na žalost moguće primijeniti samo u međurednom prostoru. Ranijom sjetvom kulturi se daje prednost pred parazitom. Razvijenije, odrvenjene stabljike teže napada. Kasnijom sjetvom izbjegava se napad jer su nastupili nepovoljni uvjeti za razvoj. Biološke mjere još uvijek su u razvoju, a kemijske ne postižu učinke kao kod klasičnog suzbijanja korova. Na koncu da još jednom ponovimo. Najvažnije je spriječiti unos sjemena na nove površine. Ako je vilina kosa već prisutna u regiji ili na posjedu, tek sustavnim, strpljivim, integriranim pristupom koji uključuje sve raspoložive mjere borbe, nakon višegodišnjeg truda možemo očekivati rezultate.
 stari je, u narodu dobro poznat, nametnik više kulturnih i još većeg broja korovnih biljnih vrsta.){kind=link}