Anatomsko-fiziološka svojstva probavnog sustava peradi

Perad svoje hranidbene potrebe podmiruje iz koncentriranih krmiva, te je vrlo bitno uskladiti količinske potrebe svih važnijih hranjivih tvari i njihov odnos. Kako bi se ostvarili visoki proizvodni rezultati i kvaliteta proizvoda, a pri tome svakako treba voditi računa i o cijeni krmnih smjesa koje imaju utjecaj na ekonomičnost proizvodnje.

""

Probavni sustav ima zadaću primiti, usitniti i transportirati hranu, probaviti je, a preostali dio izlučiti iz organizma. Poznavanje probavnog trakta i probave uopće daje osnovu za pravilnu hranidbu peradi.

Usta peradi odlikuju se nedostatkom usana, obraza i zubi, a čeljusti su pokrivene kljunom koji zamjenjuje usne, a djelomično i zube kod sisavaca te služi za hvatanje i uzimanje hrane. Jezik kokoši i pura je uzak i trokutastog oblika, dok je u vodene peradi širi. Pokreću ga dobro razvijeni jezični mišići, te mu je zadaća da hranu transportira iz kljuna do ušća jednjaka. Brojne mukozne žlijezde u ustima proizvode slinu koja (10-25 ml dnevno) navlažuje hranu i omogućava joj lakši prolaz. Od enzima sadrži amilazu i lipazu (pH 6,75).
Jednjak je mišićna cijev koja se pruža od završetka usne šupljine, odnosno od ždrijela do voljke i od voljke do žljezdanog želuca. To je vrlo elastična cijev, znatno se rasteže. To naročito dolazi do izražaja kod uzimanja vode i gutanja velikih zalogaja hrane. Iznutra ga ovlažuje sekret mukoznih žlijezda. Na ulazu u prsnu šupljinu jednjak tvori divertikul ili voljku. Ovisno o sastavu, hrana se u voljci zadržava 4 do 15 sati, pri čemu se vlaži i macerira (pH 4-6).

U voljci su ustanovljene male količine amilaze, saharaze i maltaze, te saprofitna mikroflora (laktobacili) stigla želučanim i crijevnim refluksom. Hrana dalje prolazi u želudac, koji je podijeljen u dva samostalna dijela, žljezdani i mišićni. Žljezdani želudac je duguljast i cjevast organ s nešto zadebljalom stijenkom. Čija sluzokoža luči sokove koji sadrže pepsin i solnu kiselinu, a koji se luči samo za vrijeme uzimanja hrane i tokom probave. Reakcija mu je kisela (pH 0,5 do 2,0). Po volumenu taj je želudac vrlo malen, i hrana nakon miješanja sa sokovima brzo prolazi u mišićni želudac.

Mišićni želudac ili mlin ima zadaću mljevenja i usitnjavanja hrane. Unutarnja strana snažne i debele mišićne stijenke mlina presvučena je debelom rožnatom kutikulom na površini koje su nabori. Reakcija sadržaja mlina u domaće peradi je kisela (pH 2 do 4). Usitnjavanju hrane u mišićnom želucu kod slobodno držane peradi pomažu i kamenčići ili grit. Probava dobro samljevene i usitnjene hrane nastavlja se u tankom crijevu.
Tanko crijevo peradi sastoji se od tri dijela; duodenuma, jejunuma i ileuma. Ono obavlja probavu i absorbciju hrane. U duodenumu se hrana zadržava dosta dugo, i nastavlja se djelovanje pepsina. U duodenum se izljeva žuč kojoj je reakcija također kisela (pH=6). Ne utječe na promjenu kiselosti sadržaja želučanog soka i ne koči probavu. Za razliku od sisavaca, u žuči peradi prisutna je amilaza (amilolitička uloga). Žuč pomaže resorpciju masti i aktivira pankreasnu lipazu.

U početni dio duodenuma luči se još i sok gušterače, koji je blago alkaličan, a djeluje amilolitički, lipolitički i proteolitički. Sluznica tankog crijeva stvara enzime proteazu, amilazu i saharazu. Pod djelovanjem enzima visokomolekularni spojevi se u probavilu peradi razgrađuju na niskomolekularne spojeve koji su prikladniji za resorpciju. Apsorpcijska površina i moć tankog crijeva povećana je prisustvom brojnih crijevnih resica.

Perad ima vrlo kratko debelo crijevo koje se sastoji iz dva slijepa crijeva i kolona koji završava kloakom. U pilića su slijepa crijeva duga 5 do 7 cm, a u kokoši čak 18 do 30 cm. U slijepa crijeva ne ulazi sva hrana iz tankog crijeva. Nego samo dio bogat sirovim vlaknima, koji mikroorganizmi pretvaraju u hlapljive masne kiseline. U slijepim se crijevima djelovanjem mikroorganizama sintetiziraju vitamini B-kompleksa. No oni nisu značajni za perad, jer se ne mogu resorbirati u tom dijelu probavila.

U slijepim crijevima kao i u kolonu dolazi do resorpcije vode. Neprobavljeni dio hrane perad preko kolona i kloake izbacuje van. Perad prazni crijeva 20 do 50 puta dnevno i pri tome izlučuje dvije vrste izmeta. Tj. izmet koji je izravno izbačeni sadržaj iz završnog dijela debelog crijeva i izmet izbačen iz slijepih crijeva.

Kloaka je izlazni otvor, tj. prostor u koji utječe probavni, urinarni i genitalni sustav, prema tome se i dijeli na tri dijela: koprodeum u koji se ulijeva kolon, urodeum u koji utječu uretri i genitalni kanali (sjemenovod i jajovod), te proktodeum na čijoj se dorzalnoj strani nalazi otvor koji vodi u neparnu slijepu vrećicu (Bursa fabricii). Dodatni organi probavnog sustava su jetra i gušterača. Jetra producira žuč, zelenkasto alkalnu tekućinu koja je uskladištena u žučnom mjehuru smještenom ispod desnog jetrenog režnja. U jetri je deponiran glikogen.
Jetra služi kao filter probavljene hrane, te pretvara ostatke probave bjelančevina i nekih drugih produkata u mokraćnu kiselinu koji se izlučuju putem bubrega (posredstvom).
Gušterača luči sok, bogat enzimima, koji sudjeluju u procesima probave ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Langerhansovi otočići smješteni na gušterači, luče hormon inzulin, koji sudjeluje u regulaciji metabolizma ugljikohidrata.

""

Cijeli proces probave traje u peradi 5-16h. Ovisno o vrsti hrane, dobi životinja, fiziološkoj aktivnosti organizma i nizu drugih činilaca. Usitnjenu hranu perad bolje probavlja od krupne hrane. Mlade životinje brže probavljaju i iskorištavaju hranu od starijih životinja ili onih koje uopće ne nesu. Dok dobre nesilice probave krmnu smjesu otprilike za osam sati.

Krmiva – hranidba peradi

Na izbor krmiva utječe i obujam probavnog trakta. On je kod peradi razmjerno malen, te se u njemu hrana ne zadržava dugo. Mijena tvari u organizmu peradi je intenzivna, a potrebe za energijom i hranjivim tvarima zbog visoke proizvodnosti su vrlo velike. Iz tog razloga perad u pravilu hranimo kompletnim krmnim smjesama visoke energetske vrijednosti i probavljivosti. Kako bi i u neprirodnim uvjetima u intenzivnoj peradarskoj proizvodnji mogla održati dobro zdravstveno stanje, te proizvodnu i rasplodnu sposobnost na najvišoj mogućoj razini. Potrebe peradi za energijom i energetsku vrijednost hrane za perad izražavamo u metaboličkoj energiji (ME). Ona čini 83% brutto energije (BE).

Energetska vrijednost hrane jedan je od najvažnijih čimbenika o kojima ovisi djelotvornost iskorištavanja hrane. Što je hrana bogatija energijom, potrebna je manja količina za određeni težinski prirast ili proizvodnju. Djelotvornost iskorištavanja hrane pri većoj količini energije u njoj bit će bolja samo ako je obrok uravnotežen s obzirom na količinu bjelančevina, aminokiselina i ostalih hranjivih i biološki djelatnih tvari. Ako je količina energije prilagođena vrsti i kategoriji peradi, intenzitetu proizvodnje, te ako se vodi računa i o optimalnim uvjetima držanja.

Kod peradi je moguće kvantitativno odrediti količinu energije po kilogramu hrane, ispod koje bi u uvjetima prakse perad imala poteškoća s podmirivanjem dnevne energetske potrebe za optimalan rast i proizvodnju jaja. Ako se količina energije potrebna za optimalan rast i razvoj smanji ispod dopuštene granice dolazi do zastoja u rastu i pada proizvodnje.

Ako se lagano poveća unos energije iznad optimalne vrijednosti, ne dolazi do smanjenja konzumiranja hrane. Dolazi do dodatnog odlaganja masti. Međutim, ako dođe do znatnog povećanja koncentracije energije u hrani, konzumiranje hrane toliko će se smanjiti da će se relativno brzo pojaviti simptomi nedostatka bjelančevina. Odnosno esencijalnih aminokiselina. Kako bi perad uspješno iskorištavala bjelančevine i energiju iz hrane, one se u hrani moraju nalaziti u određenom omjeru.

Opskrba peradi bjelančevinama ne temelji se samo na količini sirovih bjelančevina u obroku, nego i na biološkoj raspoloživosti esencijalnih aminokiselina. Ona omogućuje opskrbu organizma prijeko potrebnim tvarima za sintezu tjelesnog i jajčanog proteina i čini proizvodnju ekonomičnom. Prilikom izrade krmnih smjesa za perad, redovito dodajemo u hranu toliko vitamina, mineralnih tvari i aditiva da ni pri slabijem konzumiranju hrane uglavnom nema opasnosti od pojave simptoma nestašice.

Od esencijalnih makroelemenata u hranu se treba dodavati kalcij, fosfor, magnezij i natrij, a od esencijalnih mikroelemenata željezo, bakar, cink, mangan, jod i selen. Za razliku od bjelančevina i energije čije su dnevne količine u hrani peradi vrlo određene, vitamini se dodaju u količinama koje su dovoljne da osiguraju dobru opskrbljenost i pri povećanim potrebama organizma zbog više razloga. Genetski uvjetovane visoke potrebe, neznatna mikrobiološka sinteza u probavnom traktu, velike aglomeracije životinja držanih u uvjetima koji im priječe samostalno uzimanje hrane bogate vitaminima iz prirodnih izvora, visoka produkcija, brzo širenje zaraznih i parazitarnih bolesti, stresne situacije, te prisutnost specifičnih antimetabolita u hrani.

Pri sastavljanju krmnih smjesa za hranidbu peradi, bitno je znati kemijski sastav i probavljivost hranjivih tvari u svakom krmivu. Kao i to da li postoje neka ograničenja u upotrebi u smislu sadržaja antinutritivnih tvari, negativnog utjecaja na proizvodnju ili kvalitetu proizvoda. Uobičajena podjela krmiva je na ugljikohidratna (energetska), bjelančevinasta i mineralna. Pored osnovnih krmiva u obroke se dodaju i razni nutritivni aditivi.

""

Potrebe za esencijalnim aminokiselinama kod pilića najčešće izražavamo u postotku količine bjelančevina u hrani ili u postotku od suhe tvari hrane. U nesilica ih možemo izraziti u gramima po nesilici na dan. Potrebe peradi za esencijalnim aminokiselinama mijenjaju se ovisno o dobi životinja, o vrsti i intenzitetu proizvodnje, o količini i iskoristivosti bjelančevina u hrani, o biološkoj raspoloživosti esencijalnih aminokiselina u odabranom krmivu. Također o količini ostalih hranjivih i bioloških djelatnih tvari, te o energetskoj vrijednosti hrane.
U pravilu hrana sadrži većinu esencijalnih aminokiselina u optimalnoj količini, pa pri sastavljanju smjesa za perad moramo voditi računa samo o onima koje često ili redovito nedostaju u krmivima na kojima se temelji prehrana peradi (na primjer u kukuruzu, pa i ostalim žitaricama nema dovoljno arginina, lizina, metionina, cistina i triptofana). Iz tog razloga aminokiselinski sastav bjelančevina u smjesama za perad prilagođujemo njihovim optimalnim potrebama kombinacijom više krmiva. Čije se bjelančevine po aminokiselinskom sastavu međusobno dopunjuju, te dodajemo sintetske aminokiseline (metionin i lizin).

Energetska krmiva

Potrebe peradi, a posebno tovne peradi, u energiji su visoke. Zato je neophodno u hranidbi koristiti žitarice koje čine i do 70% krmnih smjesa.

Pšenica se u našem podneblju manje upotrebljava u hranidbi peradi. Ne sadrži žute pigmente, pa su jaja i koža blijede boje ako se perad hrani krmnim smjesama na bazi pšenice. Tada je potrebno i dodavanje enzima ksilanaze. Potrebno je izbjegavati sitno mljevenje zbog smanjenje ješnosti i opstipacije jednjaka. Dok kod peletiranja krmne smjese udio pšenice poboljšava vezivna svojstva i kvalitetu peleta.
Pšenične posije i pšenično stočno brašno su proizvodi koji nastaju tokom prerade pšenice i nisu podesni za hranidbu mlađih kategorija peradi. Upotrebljavaju se u obrocima za rasplodnu perad, posebno kad se želi „razrijediti“ sadržaj energije u hrani.
Ječam se preporučuje kod početnih krmnih smjesa za tov brojlera do 10%, a u kasnijem tovu do 20%, jer veće količine ječma u obroku uzrokuju vlažni izmet koji nije dobar zbog stvaranja lošijih mikroklimatskih uvjeta, a također je pri tome potrebno dodavati enzime za poboljšanje probavljivosti.
Zob i raž se preporučuju u slučajevima pojave kanibalizma kod peradi i to od 5 do 10%. Sirak je prema mnogim osobinama dosta sličan kukuruzu. Problem je u sadržaju tanina u zrnu. Treba koristiti sorte s nižim sadržajem tanina i one se mogu uključivati u krmne smjese i do 40%. Najbogatiji izvor energije u hrani predstavljaju masti i ulja. Količina ulja u krmnim smjesama ne bi trebala prelaziti 3-4%. Zato jer u većim količinama negativno utječe na kvalitetu pelete koja postaje mekša i lako lomljiva. U hranidbi peradi koriste se uglavnom biljna ulja (sojino i suncokretovo ulje), a znatno rjeđe životinjske masti (krmna mast).

Kukuruz je u krmnim smjesama za perad zastupljen u količini i do 60%, jer čini osnovno energetsko krmivo. Ukusan je i dobro probavljiv. Količina celuloze je relativno mala, a količina ulja je 4-5%, što je visoko u odnosu na druge žitarice. Sadržaj bjelančevina se kreće oko 8-9%. Žuti kukuruz sadrži i ksantofil i karoten, što je vrlo značajno za boju žumanjka, kože i masnog tkiva peradi. Ponekad zrna kukuruza mogu sadržavati mikotoksine, pa upotreba takvog kukuruza nije dobra za perad. Primjena aditiva koji vežu mikotoksine može ublažiti problem, ali ge ne može riješiti u potpunosti.

""

Bjelančevinasta krmiva

Zabranom upotrebe mesnog i mesno-koštanog brašna u hranidbi životinja, krmne smjese za hranidbu peradi se uglavnom baziraju na bjelančevinastim krmivima biljnog porijekla. Punomasna soja (sojin griz) se često i u velikim količinama koristi u hranidbi peradi, jer je dobar izvor bjelančevina (38%) i energije (20% ulja). Zrno soje je potrebno termički tretirati (tostiranje, ekstrudiranje, ekspandiranje) jer visoka temperatura inaktivira tripsin inhibitor. U hranidbi mlađih kategorija može sudjelovati s 15- 20% u krmnoj smjesi, a kod odraslih do 30%.

Suncokretova sačma sadrži 33% ili 42% sirovih bjelančevina, ovisno od sadržaja ljuske. Biološka vrijednost bjelančevina je niža u odnosu na sojinu sačmu, a prva limitirajuća aminokiselina je lizin. Visok sadržaj celuloze ograničava veće uključivanje suncokretove sačme u krmne smjese, posebno za mlađe kategorije. Zbog toga je pri upotrebi većih količina suncokretove sačme preporučljivo dodavati enzime i uz mljeti u vrlo sitne čestice.

Sačma uljane repice sadrži oko 34% sirovih bjelančevina relativno visoke biološke vrijednosti. Ima nešto viši sadržaj celuloze (oko 12%) i niži sadržaj metaboličke energije. Osnovni ograničavajući faktor značajnijeg učešća ovog krmiva u prošlosti je u obrocima tovnih pilića bio sadržaj eruka kiseline i glukozinolata. Od današnjih se hibrida dobivaju sačme koje se u tovu pilića mogu koristiti u 10%-tnom udjelu. Dok se kod kokoši nesilica ne preporučuje udio veći od 8%.

Sojina sačma danas predstavlja osnovno bjelančevinasto krmivo. Sadrži od 40-50% bjelančevina, a kod nas se uglavnom upotrebljava sačma s 46% bjelančevina. Prva limitirajuća aminokiselina je metionin, ali njen deficit se vrlo lako rješava kombinacijom s ostalim krmivima i dodavanjem sintetskog metionina. U krmne smjese za perad se dodaje do 30%. Veće količine mogu dovesti do pojave enteritisa, a zbog visokog sadržaja kalija i do vlažnog izmeta.

Kukuruzni gluten je proizvod koji se dobiva prilikom prerade kukuruza. Sadržaj bjelančevina u njemu se kreće oko 60%. Ovo krmivo ima visok sadržaj pigmenta ksantofila. Tako da upotreba glutena krmnoj smjesi osigurava intenzivnu obojenost kože brojlera i žumanjka jajeta.

Stočni kvasac je izvanredno krmivo koje sadrži do 40-60% sirovih bjelančevina visoke biološke vrijednosti, a osim toga, izvrstan je izvor vitamina B. U krmne smjese se dodaje u količini od 2-5%.

Dehidrirana lucerna je vrlo kvalitetno krmivo koje sadrži minimalno 17% sirovih bjelančevina, koje su po svom aminokiselinskom sastavu slične onima u zrnu soje i sadrži do 25% sirovih vlakana. Uz to bogata je kalcijem, te obiluje vitaminima A, B1, B2, C, D, E i K. Sadrži minimalno 150 mg/kg karotena, pa se stoga preporučuje u krmnim smjesama za tov pilića i hranidbu konzumnih nesilica od 1,5 do 3%.

Mineralna krmiva

Krmiva koja se koriste u hranidbi peradi ne sadrže dovoljnu količinu mineralnih tvari, pa je zbog toga neophodno njihovo dodavanje.

Od makroelemenata, u krmne smjese se u većim količinama dodaju kalcij i fosfor. Kalcij se osigurava preko kalcij karbonata (vapnenac), a fosfor dodavanjem mono i dikalcij fosfata. Kuhinjska sol je također obvezan dodatak hrani, a s obzirom da se sol jodira. Ona je i izvor joda za perad. Mikroelementi se uglavnom dodaju preko mineralno- vitaminskih predsmjesa. Izvori mikroelemenata su uglavnom u anorganskoj formi oksida, a ako su vezani za organske nosače, npr. aminokiseline – nazivaju se kelati.

Prednost korištenja kelata kao izvora mikroelemenata je u tome što se oni bolje apsorbiraju, pa se mogu dodavati u manjim količinama. Također postoje dokazi da oni ispoljavaju veću biološku aktivnost na staničnoj razini nakon resorpcije. Nedostatak je njihova veća cijena u odnosu na anorganske izvore.

Nutritivni aditivi

Nutritivni aditivi predstavljaju kemijske i biološke tvari koje se dodaju u hranu s ciljem poboljšanja zdravstvenog stanja peradi, te da se potakne porast, poveća stupanj iskorištavanja hrane i time ostvari bolji proizvodni i financijski rezultat.

Probiotici su pojedinačni mikroorganizmi ili grupe živih mikroorganizama koje povoljno djeluju na domaćina poboljšavajući karakteristike crijevne mikroflore. Probiotici smanjuju rizik od bolesti, poboljšavaju funkciju imunološkog sustava i ispoljavaju značajan utjecaj na morfofunkcionalna svojstva crijeva. Ovi učinci dovode do povećanja prirasta brojlerskih pilića, poboljšanja konverzije hrane i smanjenog mortaliteta. Kod kokoši nesilica konzumnih jaja, dovode do povećanje proizvodnje jaja. Prema nekim istraživanjima pozitivno utječu i na masu i kvalitetu jaja.

Prebiotici su neprobavljivi sastojci hrane koji povoljno djeluju na domaćina jer reguliraju mikrofloru u crijevima. Najznačajnije grupe prebiotika su fruktooligosaharidi, glukooligosaharidi i mananoligosaharidi. U velikom broju slučajeva dobivaju se pozitivni rezultati koji se očituju kroz poboljšanje prirasta brojlerskih pilića koje se kreće od 5-8% i poboljšanje konverzije krmne smjese od 2-6%. Kod kokoši nesilica je zabilježeno poboljšanje nesivosti i mase jaja.

Naravno, efekt prebiotika kao i svih drugih aditiva, ovisi od kondicije životinja, ambijentalnih uvjeta, sastava hrane i vrste i nivoa uključivanja aditiva u krmne smjese. Dodavanje enzima u krmne smjese za hranidbu peradi primjenjuje se s ciljem povećanja učinkovitosti proizvodnje kroz bolju iskoristivost krmiva, naročito onih slabije nutritivne vrijednosti. Utvrđeno je da se primjenom enzima mogu poboljšati proizvodni pokazatelji i do 10%.

hranidba peradi

Zakiseljivači se već dugo koriste u hranidbi peradi, ali u različitim oblicima i kombinacijama. Organske kiseline smanjuju pH vrijednost hrane tako da djeluju kao konzervansi i sprječavaju mikrobiološku kontaminaciju hrane. Ovaj učinak se ispoljava i u probavnom traktu peradi. Rezultat toga je poboljšana konzumacija hrane, bolja konverzija i povećan prirast. Međutim, kod upotrebe zakiseljivača uvijek se mora imati u vidu da su to tvari koje mogu imati i negativan utjecaj na ljude, životinje i opremu. Potrebno je pažljivo odabrati odgovarajuće preparate, u smislu kombinacije kiselina, njihovog oblika i doze.

Potrebe peradi za vodom

Voda je esencijalno potrebna za održavanje života, dobro zdravlje i normalnu proizvodnju peradi. Potrebe peradi za vodom variraju ovisno o vrsti i kategoriji, zatim od temp. i relativne vlažnosti zraka, sastava obroka, brzine rasta ili proizvodnje jaja. Pouzdano se zna da perad popije oko 2puta više vode od količine konzumirane hrane. Tako brojlerski pilići i kokoši nesilice kod temperature zraka u objektu od 20 0C dnevno popiju 0,25l, a pri temp. od 32 0C i do 0,5l vode.

Osim što perad podmiruje potrebe za vodom za piće, drugi izvor je voda iz krmiva, a treći takozvana metabolička voda. Voda treba biti mikrobiološki ispravna i ponekad se preporučuje njeno hlađenje kako bi se peradi pomoglo rashladiti pri velikim vanjskim temp. Isto tako se pri visokim temp. preporučuje u vodu za napajanje peradi staviti do 0,4% kuhinjske soli. Zato jer će se na taj način peradi olakšati održavanje optimalne tjelesne temperature. Ako se putem vode dodaju ljekovite tvari ili vitamini, preporučuje se izuzimanje vode (ovisno o vanjskim temperaturama) na 1-2h. Nakon toga se peradi u pojilice pusti ponovno voda s dodacima, te tako možemo biti sigurni da će ih sva perad popiti.

Pri tome treba biti oprezan jer neki od ovih dodataka mogu negativno utjecati na sustav za napajanje, bilo nagrizanjem metalnih dijelova (zakiseljivači i organske kiseline), bilo stvaranjem biofilma i zaštopavanjem nipl pojilica.

""

U skupinu antioksidanata ubrajamo vitamin E, selen i karotenoide. Oni imaju povoljan utjecaj na kvalitetu mesa brojlerskih pilića. Antioksidanti smanjuju oštećenja izazvana stresom i štite masti od oksidacije. Upotrebom selena i vitamina E u hranidbi brojlerskih roditelja utvrđeno je poboljšanje proizvodnje jaja, veća oplođenost, bolja valivost i veći broj pilića po kokoši. Fitogeni aditivi (fitobiotici) predstavljaju tvari koje potječu od ljekovitih i začinskih biljaka, a koje imaju pozitivan utjecaj na proizvodnju i zdravlje životinja. Fitogeni aditivi utječu na poboljšanje konzumacije, probavljivosti i konverzije hrane i time prirasta brojlerskih pilića.

Hranidba pilenki

Maksimalni proizvodni kapacitet razviti će samo pilenke hranjene kompletnim krmnim smjesama, optimalnog sastava i u optimalnim konzumiranim količinama. U razdoblju uzgoja od 18 tjedana pilenke se hrane s tri do četiri vrste krmnih smjesa. Prvih 6 – 8 tjedana dobivaju starter, zatim grower I, grower II, te prijelaznu krmnu smjesu. Tokom cijelog uzgojnog razdoblja pilenkama se najčešće slučaju prebrzog rasta. Odnosno povećanja tjelesne mase iznad predviđenog maksimuma, pribjegavamo ograničenju povećanja obroka (nikada obrok ne smanjujemo). U skladu s podacima iz tablice 1, i to samo do dobi od 16 tjedana. Tada počinje intenzivniji rast unutarnjih organa pilenki i ograničena hranidba bi stvorila više štete nego koristi.

Boja ljuske varira od bijele do smeđe ovisno o količini pigmenta ovoprofirina, a razlike u boji nemaju utjecaj na kemijski sastav, kakvoću i nutritivna svojstva jaja. Boja ljuske je najviše ovisna o pasmini, odnosno hibridu te dobi kokoši. Boja žumanjka ovisi o količini karotinoidnih pigmenata u hrani (lutein, ovoflavin i karotin).

""

Hranidba kokoši nesilica

Hranidba nesilja čini najbitniju i financijski najveću stavku u proizvodnji konzumnih jaja. U krmnoj smjesi moraju biti prisutni svi mikro i makro elementi potrebni za normalan metabolizam kokoši i to u odgovarajućim količinama i omjerima. Također, hrana mora biti mikrobiološki ispravna, te ne smije sadržavati štetne tvari. Na neodgovarajuću hranidbu kokoši odgovaraju padom proizvodnje, te gubitak od samo nekoliko jaja po nesilji godišnje u financijskom obračunu znači mnogo. Kakvoća hrane utječe na kakvoću jaja, to jest na boju žumanjka, okus i osobine ljuske.

Dnevne potrebe nesilja na početku nesenja su 19g sirovih bjelančevina. Kasnije 18g, te ako nisu zadovoljene ove potrebe, nesilje će biti tjelesno lakše. To će negativno utjecati na krupnoću jaja i nesivost. Masti i ulja u hranu se dodaju kao izvor energije. Perad ne zahtjeva veliku količinu masti u hrani, ali podnosi velike količine. Osim zbog esencijalnih masnih kiselina (linolna, linolenska i arahidonska), mast se dodaje. Zbog kalorijske vrijednosti koja je 2,5puta veća od kalorijske vrijednosti ugljikohidrata. Također, sastav masti, ulja i masnih kiselina, bitan je zbog toga što znatno utječe na profil masnih kiselina u jajetu. Kokoš slabo probavlja vlakna, zbog toga krmna smjesa ne bi smjela sadržavati više od 8% vlakana.

Visoke količine vlakana u obroku smanjuju ukupnu probavljivost obroka, te utječu na nakupljanje masti. Vitamini su od velike važnosti u sastavljanju hrane. Sadržaj vitamina A, D, B2 i B12 je uglavnom nezadovoljavajući i zato se moraju dodavati u hranu. Vitamin A je važan za nesivost, a također oko 25% ovog vitamina se izlučuje u jajetu. Dobar izvor vitamina A, odnosno provitamina A, karotina, su kukuruz i lucerna. Vitamin D utječe na nesivost i kvalitetu ljuske jajeta, te najveću aktivnost u peradi pokazuje kao vitamin D3. Njegova količina ovisi o omjeru kalcija i fosfora u hrani.

Vitamin E je poznat kao antioksidant, njegova funkcija često je povezana s fiziološkim procesima u kojima sudjeluje selen. Vitamin K je jedan od vitamina topivih u mastima. Također je neophodan u mnogim fiziološkim procesima, a dobar izvor vitamina K predstavlja zeleno lišće biljaka.
Zbog prevelike količine Ca u obroku nesilja može doći do stvaranja bijelih naslaga koje su osobito vidljive kod jaja smeđe boje ljuske. Stoga udio Ca veći od 4% u krmnoj smjesi nije preporučljiv. Zato jer između ostalog smanjuje ješnost krmne smjese, a time dovodi do smanjenja mase jaja, te njihova broja. Poznato je da kokoš u jaje ugrađuje ono što pojede, te se nastoji hranidbom nesilja uz dodatak različitih količina hranjivih tvari stvoriti jaje s znatnim razlikama u hranjivoj vrijednosti u odnosu na klasično hranjene kokoši nesilje. Tako se stvorila ideja o jajetu kao funkcionalnom proizvodu.
Manipulacijom hranidbe kokoši moguće je proizvesti jaje s bitno različitim sastavom masnih kiselina, te se tako mogu znatno povećati udjeli omega- 3, konjugirane linolne kiseline, DHA i drugih, u prehrani ljudi, poželjnih masnih kiselina.

""

Od vitamina topivih u vodi, najveći značaj imaju biotin, niacin, pantotenska kiselina, kobaltamin i askorbinska kiselina. Mineralne tvari su također od krucijalne važnosti u metabolizmu nesilja. Kako zbog metaboličkih procesa održavanja bazalnog metabolizma, tako i za proizvodnju. Prosječno jaje sadrži između 6 i 7g mineralnih tvari. Najvažniji minerali za nesilje su kalcij, fosfor, bakar, mangan i željezo. Osim masnih kiselina može se utjecati na povećanje razine antioksidanta u jajima kao što su selen, vitamin E i lutein jednostavnim dodavanjem tih spojeva u krmnu smjesu.

Osim pozitivnih učinaka ovih spojeva na ljudsko zdravlje, oni također mogu utjecati i na svojstva jaja tijekom čuvanja. Od svih čimbenika u proizvodnji jaja hranidba je najvažnija. Zato jer bez optimalne opskrbe nesilja hranjivim tvarima, one neće biti u stanju snesti 300-310 jaja u 360 dana. Odnosno prosječno dnevno 50-55 g jajčane mase. Utrošak od 2,4– 2,6kg hrane za kg jajčane mase znači da kokoši trebaju dnevno konzumirati 120-130g hrane. Odnosno gotove krmne smjese, da bi ostvarile spomenutu proizvodnju. Pored gotovih kompletnih krmnih smjesa, na tržištu postoje dopunske krmne smjese ili takozvani “superi” za nesilje.

Njihova je prednost što se ne mora kupovati kukuruz koji čini najveći dio svih kompletnih krmnih smjesa. Na taj način se štedi, odnosno povoljnije plasira vlastito krmivo, a osigurava se optimalna hranidba životinja. “Superi” su većinom četrdesetpostotni. To znači da za kompletnu krmnu smjesu moramo pomiješati 40% “supera” i 60% mljevenog kukuruza. Krmne smjese se mogu raditi i na obiteljskim gospodarstvima ako ona posjeduju veći dio vlastitih krmiva koja se u njih ugrađuju. Kokoši nesilje moraju uvijek u svom proizvodnom vijeku imati na raspolaganju dovoljne količine svježe vode. Treba istaknuti da i kraći nedostatak vode dovodi do prekida nesenja, osobito pri povišenim ljetnim temp.

Dnevna potrošnja vode ovisi o više čimbenika; o količini konzumirane hrane, o temperaturi okoline, nesivosti i tjelesnoj masi kokoši. Tako je težinski omjer u potrošnji vode i hrane pri temp. od 16 oC u objektu 2.0 : 1, a kod 27 oC 2.5 : 1. U tablici 2 su prikazane potrebe kokoši nesilica smeđih tipova na hranjivim tvarima. U tablici 3 primjeri receptura za izradu krmnih smjesa.

""

Hranidba tovnih pilića

Budući da troškovi hrane u brojlerskoj proizvodni čine više od 70% svih troškova, jasno je da se tom čimbeniku mora posvetiti posebna pažnja. S druge strane, brojlersko pile mora u vrlo kratkom vremenu od samo 5-6 tjedana i do 60 puta uvećati svoju težinu, a da pri tom ne utroši previše hrane (1,6-1,7 kg/ kg). Iz toga je jasno da hrana za tov pilića mora biti bogata krmivima, kao što su ugljikohidrati, masti, bjelančevine, vitamini i mineralne tvari. Ta krmiva ne smiju biti preskupa i moraju biti u obliku lako dostupnom za mlade piliće. Sve se to može postići jedino primjenom gotovih kompletnih krmnih smjesa. Gotove kompletne krmne smjese mogu se proizvoditi u dva oblika: brašnastom i peletiranom.

Brašnaste krmne smjese vrlo se rijetko koriste u intenzivnom tovu pilića zbog niza prednosti peletiranih kao što su: nemogućnost dekomponiranja, veća konzumacija, manje prašenje, manji rastep, bolja konverzija hrane u pilića, veća higijenska sigurnost itd. U klasičnom brojlerskom tovu pilića najčešće se koriste tri vrste krmnih smjesa. U prva dva tjedna tova pilići konzumiranju početnu krmnu smjesu za tov (starter), zatim do najčešće 28. dana starosti krmnu smjesu grover, te do 42. dana starosti završnu krmnu smjesu za tov pilića (finišer). Alternativa ovom klasičnom sustavu je uključenje specijaliziranih pre-starter krmnih smjesa, u ranim fazama proizvodnje.

Zbog velike opasnosti pojave parazitarne bolesti kokcidioze u tovu pilića, tijekom cijelog tova, osim zadnjih sedam dana, u hranu se dodaje lijek kokcidiostatik. Time se preventivno sprječava ta bolest, a ujedno se osigurava da u mesu pilića ne bude ostataka (rezidua) kokcidiostatika. Hranjiva vrijednost krmnih smjesa za tov pilića može biti različita, a najviše ovisi o tome koliko će trajati tov pilića, odnosno kakve završne mase i kakvoće trupa pilića želimo, te o raspoloživim krmivima i njihovoj cijeni. Tovnim pilićima je potrebna energija za rast tkiva, održavanje tijela i aktivnost. Glavni izvori energije u krmnim smjesama su uobičajeno zrna žitarica, masti ili ulja.

Razine energije u hrani su iskazane u megađulima (MJ/kg) metaboličke energije (ME) koju brojler može iskoristiti. Bjelančevine koje se nalaze u krmvima su kompleksni spojevi koje se u probavnom procesu razgrađuju do aminokiselina. Ove se aminokiseline apsorbiraju i grade tjelesne bjelančevine koje se koriste u izgradnji tjelesnih tkiva (kao što su mišići, živci, koža i perje). Preporučljivo je koristiti izvore s visoko kvalitetnim bjelančevinama tamo gde su takvi dostupni, pogotovo za brojlere koji su izloženi visokim temperaturama. Bjelančevine loše kvalitete mogu imati negativan utjecaj na metabolizam brojlera, jer je za razgradnju i izlučivanje viška dušika potreban utrošak energije. Uz to može dovesti i do vlažne prostirke.

Kalcij u hranidbi brojlera ima utjecaj na rast, efikasnost hranjenja, razvoj kostiju, zdravlje nogu, neurološke funkcije i imunološki sustav. Od vitalnog je značaja brojlerima davati odgovarajuću količinu kalcija u redovnim intervalima da bi se postigli optimalni proizvodni pokazatelji. Fosfor je kao i kalcij potreban u odgovarajućoj količini i obliku radi dobrog razvoja kostura i pravilnog rasta. Odnos kalcij:dostupni fosfor treba iznositi 2:1. Natrij, kalij i klor su potrebni za veliki broj metaboličkih funkcija. Prevelike razine ovih minerala rezultiraju pojačanim unosom vode i lošijom kvalitetom prostirke. Manjak ovih minerala može imati utjecaj na unos hrane, rast i pH vrijednost krvi. U Tablici 4 je prikazana hranjiva vrijednost krmnih smjesa za tov pilića, a u tablici 5 sirovinski sastav krmnih smjesa za tov pilića.

""

Hranidba purana

Danas se za proizvodnju purećeg mesa u intenzivnom tovu koriste hibridni purani, a tov se najčešće odvija odvojeno po spolovima i traje do 16. tjedna kod ženki i 20 i više tjedana kod mužjaka. Sam intenzitet rasta se mijenja tijekom tova, pa je stoga u tovu preporučljivo koristiti i više krmnih smjesa kako bi se postigao željeni prirast tjelesne mase i konverzije krmne smjese. U prva dva tjedna preporuča se da krmna smjesa bude u obliku granula, a kasnije do kraja tova u obliku peleta. Prosječne hranidbene potrebe tovnih hibridnih purana i pura prikazuje tablica 6.

Hranidba pataka

Patke su vrlo brzo rastuća perad, što znači da u intenzivnim uvjetima uzgoja zahtijevaju kvalitetnu koncentriranu hranu. No, vrlo se dobro snalaze i sa zelenom ispašom uz dodatak žitarica nakon tople faze uzgoja, ali tada imaju mnogo sporiji rast, odnosno dulji tov. U intenzivnom uzgoju i tovu najbolje su se pokazale peletirane krmne smjese, a ima ih više vrsta, s obzirom na željenu brzinu rasta i iskoristivost hrane. Pri tome pažnju treba posvetiti promotorima rasta i ljekovitim dodacima u hrani (kokcidiostatici, probiotici) jer patke drukčije reagiraju na neke od njih nego pilići i o tome se treba obvezatno informirati pri kupnji. Zadovoljavanje potreba za vitaminima i mikroelementima osigurava se ugradnjom u krmne smjese posebnih vitaminsko- mineralnih predmješavina za patke. Hranjivi sastav krmnih smjesa pataka u uzgoju, tovu i rasplodu prikazuje tablica 7.

""

Hranidba gusaka

Hranidba tovnih gusaka prilagođava se fazama uzgoja, a daju im se tri vrste hrane. Za vrijeme tople faze uzgoja, brzog tova i reprodukcije glavninu hrane čine gotove krmne smjese. Poluintenzivni i pašni tov provodi se hranjenjem zelenom hranom (košnja ili paša) uz dodatak žitarica ili gotovih krmnih smjesa, a u tovu za jetru (šopanje) koristi se isključivo namočeni kukuruz u zrnu ili prekrupi. U potpuno ekstenzivnom držanju guska uz korištenje velikih zelenih površina (do 20 gusaka po hektaru), već nakon 4 tjedna guske mogu živjeti samo od paše sve do klanja ili do zime kad ih se hrani žitaricama, gomoljastim krmivima ili kvalitetnom silažom.

No, valja preporučiti da se nekoliko tjedana prije klanja dnevno po jedinki osigura 150 – 200 g žitarica, čime se znatno popravlja tjelesna masa i kvaliteta mesa. Guske u prvih desetak tjedana života vrlo intenzivno rastu, pa se trebaju hraniti bogatim hranivima, najčešće u obliku peletiranih krmnih smjesa. Normativi za hranidbu gusaka kompletnim krmnim smjesama prikazuje tablica 8.

Oprema za hranidbu i napajanje peradi

Razvojem peradarstva razvili su se i poboljšali različiti sustavi za hranjenje peradi. Izbor sustava ovisi o veličini objekta, tehnologiji uzgoja i držanja. Sustav za hranjenje se najčešće sastoji od kontejnera- silosa za prihvat krmnih smjesa smještenog izvan objekta, prihvatnih koševa, transportera i hranilica unutar objekta. Hrana se rasplodnim životinjama danas najčešće raznosi pomoću tri sustava hranilica. Stariji i sve manje u upotrebi je tzv. podni konvejer. On se sastoji iz limenog pocinčanog žlijeba koji s gornje strane ima različito raspoređene žičane pregrade. Ovisno o vrsti peradi i o spolu ti otvori mogu biti različitih dimenzija.

Kako bi se spriječilo debljanje i prejedanje muških jedinki, broj širih otvora kroz koje oni mogu progurati glavu je prilagođen sukladno njihovom broju u objektu. Na dnu žlijeba nalazi se lanac koji raznosi hranu po objektu. Ovisno o brzini protoka hrane, najčešće se javlja problem pri kojem se jače i agresivnije životinje smjeste na ulaz konvejera u objekt i pojedu veću količinu hrane, te tako za one ostale ostane manja količina.

Takozvani “tuba sistem” sastoji se od okruglih hranilica i cijevi za raznos hrane, a osnovni mu je nedostatak nemogućnost kontrole količine hrane u pojedinim hranilicama. Najnoviji sistem čini spiralni tuba sistemi ili takozvani “Chore time” koji ima manji rastep hrane, veliku brzinu punjenja hranilica i kontrolu napunjenosti i veću higijenu krmne smjese. Prihvat krmne smjese obavlja se u silosu koji je smješten izvan objekta i koji je najčešće kapaciteta 10 do 12 tona. Iz silosa koji je instaliran pored objekta preko pužnog transportera hrana se dovodi do usipnog koša u objekt.

""

U objektu se, ovisno o veličini proizvodnje, nalazi različit broj hranidbenih linija. Svaka hranidbena linija ima na sebi usipni koš, a na obješenu transportnu cijev pričvršćene su okrugle hranilice izvedene tako da se u svakoj može regulirati količina hrane. Na kraju linije nalazi se kontrolna hranilica u koju je instaliran senzor koji pali i gasi motor što dovodi hranu po čitavoj dužini hranidbenog sistema. Linije hrane su ovješene o strop, te se cijeli sustav prilikom remonta podiže pod strop.

Na cijevima (sa spiralom) za transport hrane kroz objekt nalazi se žica kako bi se spriječilo sjedanje peradi na sustav za hranjenje. Montaža hranilice obavlja se bez vijaka, što omogućava laganu zamjenu hranilice i olakšano pranje. Da bi se spriječilo prejedanje muških životinja, na hranilicama se nalaze otvori različitih veličina, za muške i ženske životinje. Za pojenje peradi danas postoje različiti sustavi koji se međusobno razlikuju po obliku, veličini i načinu punjenja vodom. Pojidbeni sustav mora biti tako izveden da ne dopušta prolijevanje vode, te da se može lako održavati i dezinficirati.

""

Starije, ali još uvijek pouzdane i jeftine su viseće okrugle pojilice, čiji je nedostatak u odnosu na “nipl” pojilice slabija higijena i više rada na održavanju ispravnosti funkcioniranja. Moderniji sustav napajanja sastoji se od cijevi s niplama, jedinice za regulaciju pritiska vode i završnog seta koji omogućuje ispiranje sistema. Pojidbeni sistem također je ovješen na strop objekta, te se pomoću sajli namješta visina ovisno o tijeku proizvodnje i u objektu se instalira u više linija, ovisno o broju životinja. Da bi spriječili začepljenje pojidbenog sustava koriste se filteri kod ulaza vode u objekt i to od 20, 10, 5 i 1 mikrona. Ispiranje cijevi potrebno je obaviti najmanje jednom godišnje hidrogen peroksidom.

Za davanje lijekova ili vitamina u određenom postotku koristi se dozator raznih tekućina (lijekovi, vitamini), smješten u predprostoru. Za praćenje količine utrošene vode, objekt mora imati instaliran vodomjer. Kod vodne peradi koja je sklona razbacivanju vode tijekom pojenja preporučuje se ispod pojidbenog sustava postaviti rešetkasti pod. U tom će slučaju višak rasipane vode pasti u sabirne kanale i neće doći do povećanog namakanja okolne stelje.

Želimo kupcima ponuditi domaći okus

I uzgoj i prerada i prodaja. Sve je pod njegovim budnim okom. Iako (od nedavno) u mirovini, zna se ‹koga se sluša›… Još je sedamdesetih godina prošloga stoljeća Ivan Bastalec, iz Blaškovca, nadomak Svetoga Ivana Zeline, uz tov junadi, krenuo i s uzgojem pilića. S vremenom, junad je prestao toviti, a uzgoj pilića proširio. Danas njegova obitelj, obiteljska tvrtka „Bastalec promet“, ima 25 kooperanata, a godišnje tržištu isporuči između 350.000 i 400.000 komada peradi. – Kupci mogu biti sigurni da kupuju domaću, prirodno uzgojenu piletinu. Kooperanti od nas dobiju jednodnevne piliće i hranu, a uzgoj je pod stalnim veterinarskim nadzorom. Proizvodnja kod kooperanata kreće se od 4000 do 8000 komada pilića po turnusu – pripovijeda Bastalec.

Uzgoj se odvija u zatvorenom prostoru, s automatskim hranilicama i stalnim pristupom čistoj vodi, pa pilići, naglašava, nemaju dodira s drugim životinjama i pticama. – Prvih osamnaest dana hranimo ih starterom, potom do 33-ćeg dana groverom i na kraju finišerom (kukuruznim šrotom). Nakon 42 dana postignu težinu od 2,40 do 2,60 kilograma – nastavlja Bastalec naglašavajući da otkako se u Hrvatskoj počelo ozbiljnije govoriti o uvoznoj hrani sumnjive kakvoće, posebno mesa, raste potražnja za domaćim pilićima. Posebno se to osjeti, kod narudžbi hotela i restorana. – Veliki trgovački lanci ‘skidaju’ cijenu, a ljudi, u neimaštini, kupuju ono što je jeftinije. No, mi se držimo kvalitete. – Razvijamo i vlastitu prodajnu mrežu i izravnu distribuciju prema odabranim kupcima. Perad trenutno prodajemo na sedam zagrebačkih tržnica, te u Zaprešiću i Jastrebarskom. Imamo stalne kupce i to nas veseli – pojašnjava.

Osim pilića, u proizvodnom asortimanu su, ovisno o sezoni, domaće patke i guske, te crne zagorske i domaće bijele purice. Sustav sigurnosti hrane u klaonici obitelji Bastalec temelji se na HACCAP principima, a klaonica posjeduje i HALAL certifikat. Osim svježega mesa peradi, uglavnom pilića, „Bastalec promet“ na tržište plasira i pileću paštetu, pileći jeger, pileću poli kobasicu i hrenovke, a po narudžbi, uglavnom za potrebe zagrebačkih restorana, radi i pileće pečenice.
Dražen Kopač

""""

Prethodni članakPoziv na predavanja na temu ekološke zaštite lijeske i oraha
Sljedeći članakPlaćanje slivnih voda i komunalija
prof. dr. sc. Zlatko Janječić
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu Zagreb od 1994. godine. Kao autor ili koautor objavio je pedesetak indeksiranih radova, te tridesetak stručnih i popularnih članaka, sveučilišni udžbenik i jednu monografiju. Voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata. Već dvadeset godina radi na zaštiti hrvatskih izvornih pasmina peradi, kokoši hrvatice i zagorskog purana. Zlatko Janječić rođen je 21. studenoga 1969. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1994. godine na smjeru Stočarstvo. Tijekom studija sudjelovao je u obrani Domovine. Magistrirao je 1998. godine, a doktorsku disertaciju obranio 2002. godine. Od 1994. godine radi kao znanstveni novak u Zavodu za specijalno stočarstvo, te od 1997. godine do danas na Zavodu za hranidbu životinja. U znanstveno-nastavno zvanje asistenta izabran je 1998. godine, u zvanje višeg asistenta 2002. godine, u zvanje docenta 2005. godine, a u zvanje izvanrednog profesora 2009 godine. U znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2011. godine, a u nastavno zvanje redovitog profesora 2014. godine. Do sada je objavio pedeset znanstvenih radova, od kojih je 11 radova iz skupine a1, 38 radova iz skupine a2 i 1 rad iz skupine a3. Uz navedeno, dr. sc. Zlatko Janječić autor je ili koautor 3 znanstvena rada objavljena u nacionalnim znanstvenim časopisima koji nisu svrstani u skupine a1, a2 i a3, te 17 znanstvenih radova recenziranih i objavljenih u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova. Dr. sc. Zlatko Janječić aktivno je sudjelovao na 13 međunarodnih i 29 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj jednog i suradnik na šest nacionalnih znanstvenih projekata. Član je međunarodnog znanstvenog društva – WPSA. Uvođenjem novog programa bolonjskog studija nositelj je jednog i suradnik na šest modula preddiplomskog studija (Bs), te nositelj dva modula i suradnik na dva modulu diplomskog studija (Ms), od kojih se većina izvodi na više različitih studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Koordinator je na dva modula koje predaje na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Poljoprivredne znanosti nositelj je jednog modula. Bio je mentor jednog doktorskog rada i 38 diplomskih radova. Koautor je jednog sveučilišnog udžbenika i jedne monografije. Stručna djelatnost ogleda se u tridesetak članaka objavljenih u domaćim časopisima. Bio je suradnik na jednom tehnologijskom projektu. Trenutno je voditelj jednog VIP-projekta, a bio je voditelj tri i suradnik na tri nacionalna stručna projekta. Od 2007. godine je član stručnog Savjeta za provedbu uzgojnog programa za male životinje pri Hrvatskom stočarskom centru. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od 2011. godine je glavni urednik časopisa Krmiva. Trenutno je član Fakultetskog vijeća, Povjerenstva za savjetovanje dekanice, Odbora za znanost i Povjerenstva za strateško planiranje Agronomskog fakulteta u Zagrebu, te obnaša dužnost Predstojnika Zavoda za hranidbu životinja. Član je Vijeća biotehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski i služi se njemačkim jezikom. Znanstveno se usavršavao u Izraelu, Sloveniji i SAD.